Kada mi nedostaješ, ja lažem sebe, da mi ne nedostaješ. Vrlo uverljivo, isključivo tvrdim, da ti meni ni ne trebaš. Jer kome bi ti, osim meni, nedostajao? Kada mi nedostaješ. Ja ne znam da li je ikada, iko, ikome tako nedostajao. Toliko malo je tebe, meni ostalo. Da bi nedostajanje, ovako dugo i suvišno, trajalo. I ne znam šta mi je toliko, od tebe...

Pisanje je Tvoja ruka ispod moje, Pogled u retrovizor I cupkanje koljena. Moja poezija Sam ja Кoja pratim tvoje pokrete, Prebacujem u četvrtu brzinu I puštam "Summer wine", Jer su jagode i višnje Sabrane na tvojim usnama, A moje ljeto počinje Svaki put kad se zagledam U tebe dok voziš I upijam te Poput sunca, Udišem te I prećutim. Ne mogu te ispričati. Ne...

Poezija je žena nosi užareni karmin mazi se kad priča ostavlja otiske usana na tvojim reverima Poezija je žena komplikovana je teška je ne razume je svako miriše na smokve med i taman kad pomisliš da je imaš ona nestane Poezija je žena obla je govori tiho veruje u besmrtnost i ne plaši se prolaznosti Poezija je žena brutalno nežna brutalno meka neprikosnoveno iskrena Poezija je žena jer ne...

Popeću se na vrh planine, gledaću sve sa velike visine, biću kao car oblaka, plašiće me se zver svaka. Vladaću nebom i snegom, svakim velikim bregom, ledenim vetrom, pahuljom nežnom, kao kralj sa belom odeždom. A kockice leda, staviću u stražare prvog reda, lisice bele neka budu možda, rudari da vade rudu. Biću knez beli, brada mi duga, negde...

Dođu tako dani kada legnem i probudim se, a napolju je i dalje mrak. Skočni zglob mi je otečen iako sam zadnji basket odigrao u srednjoj. Go, ispred ogledala, posmatram svoje telo, i baš u tom trenutku, na pamet mi pada emisija sa Diskaverija o...

Probudio sam se natekle glave Soba je pulsirala u ritmu Mog povišenog pritiska. Čujem zvuk sa televizora: Prošlo veče su neki hrabri ljudi Pronašli put do slobode. I oni su imali natečene glave Ali od pendreka. Možda će taj 17. Mart 2019. Ući u istoriju Pamtiće se kao veče rušenja barikada Ja ću ga pamtiti kao...

Volim čoveka sa tri imena. Prvo ga volim ranim jutrom. Uz prvu kafu, drhtave prste sanjara i grešnika. U srktajima bogohulnika, volim ga srcem bludnika, i srcem uplašene lasice, devojčice koja još ništa o životu ne zna. Volim dok strepim i njegove uz svoje strahove lepim, volim u minutima koji prevrću svet i svest. Volim kad nosim u sebi tajnu...

Noćas je umro, neko tvoj. Na ulici. Među prolaznicima. Tramvajima i noćnim autobusima. Zakoračio kroz život. I tek tako, naprečac, iz njega iskoračio. Noćas je neko tvoj. Mrtvo telo na trotoaru. Još neohlađeno. Praznih pluća. Za dušu olakšano. Noćas je tvoj neko. Jedna nova zvezda u sazvežđu. Ka oblacima, nečujno uzleteo. Noćas je neko tvoj. Ili možda čak ti. Mrtvo telo. Nad kojim vetar i mrak, jedino bdi. Ne čuju...

Ne osećam dodir ukus miris ne vidim ne čujem ali znam da je tu da je jako da me opseda da mi skraćuje dah da me izluđuje sve to osećam ali ne znam kako uvek kada mislim da me je zauvek napustio on mi dolazi kada ga ne želim i srećna što sam samo svoja ne moram sebe sa nekim da...

Ne odvlači me od mojih snova. Da bi se u mojoj utrobi, rađao. Ti i tvoje seme, koje bi da niče, pod mojom ispošćenom kožom. Ne sadi svoje iluzije, u moje presušene šake, koje te nisu, dovoljno puta dodirnule. Ne rađaj mi se u mislima, ispod skraćene kose. Koja se mrsi pri vrhu, i izvija na krajevima. Ne lepi se...