Roniti na dah, nasred okeana Zamaći, na tren, vazduhu I biti priča neprepričana U nemom uzdahu, u bučnom duhu Sanjati suludo, iskrvariti Biti kružnicom nemira I kosku smrti, do smrti, variti I umaći paklu okvira Goreti plamenom promisli Ćutati u hladu tela I voleti taj nosić pokisli Taj žar podno pepela Autor: Predrag Milovanović Fotografija: weheartit.com ...

Gde je uopšte kraj kada  ćeš izaći iz moje pesme Možda kada me zatrpaju obaveze dodiri vreme i nov grad Prestaće nekad kad me zaveje  sneg a ja po običaju ne budem znala šta da radim pa počnem da se bavim nekim drugim stvarima razočarenjima slikama i osmesima A možda prestane kad se neka nežna ruska plavuša umota u tvoj kaput da je zaštitiš od zime straha...

Noćas kada gore Džamije, Katedrale I crkve, Noćas kad se ruše Iluzije o večnosti, Možda ovo bude, Noćas, Moja poslednja pesma Kada nožem moje srce, U mraku sačekaju ljudi I na prepad ove grudi, Raspore neznanjem. Možda umrem noćas Il’ živa večno ostanem Dok neki slučajni plamen, Noćas kada gore Katedrale, Crkve i džamije, Ne podseti da večnost Po iluziji samo traje. I ništa više. Autorka: Elena...

-Za poeziju je potrebna samoća. Pesnik nije timski igrač,niti će to ikada biti. On je okrenut sebi i svom unutrašnjem životu. On dolazeći do svojih personalnih,intimnih otkrića, često dolazi i do onih univerzalnih! -U poeziji nema takmičenja. Ukoliko glad sujete želite da utolite u poeziji nemojte. Pobede pesnika često...

Između redova, u našoj poemi čitam, kako se spotičem sama o sebe, o obe svoje noge. I dok leva žuri za desnom, desna kaska za levom, u tom raskoraku ja zaboravljam, ja uporno zaboravljam voleti sebe. Onako smetenu u slutnji i naivnu u verovanju da opet neće ispasti naivna. Tako slutnja postaje jedinu u šta verujem dok zaboravljam, uporno zaboravljam voleti sebe.   Ne zameri mi što pored tebe učim ponovo voleti...

Svi drugi nisu bili, ono što sam, o tebi ćutala. A ja sam ona, koja ne govori. Ako se pred ispražnjenima, u prazno govori. Svi drugi, nečiji, ili samo svoji. Na trenutak, u nekom rascepu kosmosa, bili su moji. A ja sam u njihovim zagrljajima, opet bila tvoja. Upijala neke usne, i čeznula za tvojim. Ničijim i tuđim. U leđa su mi prstima, sazvežđa ucrtavali. Dok...

Na tebi mnogo toga neprimetno dolazi do izražaja. I ne znam, da li je tu reč o savršeno ulegnutoj lopatici grubom načinu nanošenja šminke ili mat karminu na tvojim usnama za čijim ukusom još uvek slini nekolicina klinaca na akustičnim rok žurkama. I znam da mnogi od njih krišom bacaju poglede ka tvojoj zanosnoj figuri i sveže ispeglanoj kosi. U njima tinja želja da te osvoje i kupe da...

Rođen sam na dnu mora i nisam tražio zvezde po nebu. Plivao sam hodajući Naučivši da gledam kroz vazduh. Moje more nije slano, u njemu ne postoje morske nemani. Ima jednu goru, ima horizont i dve zvezde. Njih sam pronašao tragajući za sirenom kad sam ugledao tvoje oči. Otkrila si mi da u mom moru postoji i...

Niko još zbog ljubavi umro nije Ne miješajte babe i žabe Jer Julija i Romeo su samo likovi iz Šekspirove drame I meni više niko rečenicu “Umro bih zbog tebe” podvaliti ne može Jer probala sam U spavaćici od tila sa raspuštenom kosom Legla sam u postelju od hrizantema I zatvorila oči Ništa se...

Kad praviš tati sendvič, Ti sve osim sendviča praviš I u taj sendvič staviš Sve čime bi otac mogao da podglavi Tmurnost pariskih ulica I grubost lica Koja ne ustaju u prevozu; Kad tati sendvič praviš Ti u taj sendvič staviš Mladost da ne primeti Kako su majka i on već stari. Kad tati sendvič praviš, Ti...