Bumerang

Ako nešto nije volela i uvek izbegavala, onda je to čekanje. Ako je nešto mrzela, iz dna duše, onda je to čekanje zimi, a još je zbog žurbe zaboravila da ponese kapu. A hladnoća je ujedala… Otvorila je kišobran, privukla kofer do zida, sela i počela da odbrojava sekunde do dolaska voza. Lepo joj je otac uz sarkastični osmejak rekao da u Srbiji vozovi kasne po redu vožnje. Ali ni sebi nije mogla da objasni zašto ima odbojnost prema savetima koji daju stariji… Prkos, možda, svojeglavost, težnja ka samostalnosti, ko će ga znati. Čekala je već sat vremena, a gospodin sa cigarom i poštarskom kapom na glavi, čeka duže od nje. Na stanci nije bilo mnogo ljudi. Sneg je počeo još jače da pada, kao za inat… Želela je da što pre ode kući. Da se nađe u svojoj sobi, da zaroni u slova i knjige i da piše. Da piše sve što nije htela da kaže. Čekanje se čini večnim kada od nečega želiš da pobegneš što pre…

„Gde da odeš da neko prestane da ti nedostaje?“ seo je blizu nje i bacio cigaru. Otresao je kapu od snega i pogledao na sat. Izvadio je iz torbe rukavice i otpio gutaljaj vrele kafe. Postoje ljudi koji kada te pogledaju u oči, zavire i u dušu i sve znaju. Znaju sa čime se boriš.
„Tamo gde je ta osoba?“, uzvratila je pitanjem, kroz osmeh. Osetila je olakšanje kada je shvatila da nije pijanica. Ali opreza nikad dosta.
„Ali ako ne možeš? Šta onda radiš?“
„A zašto ne bi moglo?“
„Zato što se plašiš.“
„Onda ni nedostajanje ne može da prestane. Onda nedostajanje prerasta u tugu, pa tuga u prazninu i na kraju prođe. Sve prođe.“
„Da, sve prolazi… Kletva za one koji su dobro, nada za one koji su loše. Šta bi ti uradila da ti neko nedostaje?“
„Ćutala bih. Tako je najbolje. Prošlo bi.“
„Ti treba da više govoriš iz srca, a ne iz glave. Imam osećaj da nisam prvi koji ti to kaže.“
Odmahnula je glavom i napravila grimasu. Stavila je svoj dnevnik u torbu koja je bila prekrivena pahuljama. „Dovoljno je to što pišem iz srca.“
„Molim te, to je papir!“, dodao je uz pojačanu gestikulaciju. „Drugačije je kada nekome kažeš dok ga gledaš, dok te gleda, dok čuješ svoj glas, dok slušaš njegovo disanje i pratiš njegove pokrete. Drugačije je kada je neko ispred tebe kada mu dopuštaš da pogleda u dušu.  Je l’ ti ideš negde ili bežiš? Znaš velika je to razlika“, pogledao je na sat po stoti put, pomislila je da mu je to tik. Izgleda da čeka nekog.
„Kada pričaš iz srca onda uključuješ emocije, kada uključuješ emocije budeš potpuno otkriven, kada budeš potpuno otkriven, budeš povređen, mnogo povređen, rastavljen, iskasapljen, ubijen u pojam. Nije bezbedno. Idem, ne bežim.“
„Ali si ovako kukavica. A veruj mi, svet ne voli kukavice.“
„Jeste, ali si na sigurnom. Emocija ubija. Najbolje je da je se kloniš.“
„Ne ubija emocija u pojam. Ubija taj trenutak, taj jedan delić sekunde kada saznaš koliko ne možeš da je kontrolišeš. Koliko ona upravlja tobom, a ne ti njom. I koliko po tom pitanju ne možeš ništa. Sve na ovom svetu možeš da kontrolišeš, ali ne možeš osećanja. Znaš ko to teško podnosi?“
„Kukavice, zar nismo to apsolvirali?“
„Da, i ljudi koji su ponosni. Ljudi koji nisu navikli da budu slabi na nekoga. Jesi li ti slaba na nekoga?“
„Volela bih da nisam.“
„Eto vidiš, čak ni ne možeš da odgovoriš potvrdno, a odgovorila bi potvrdno da puštaš srce da govori, ne, ti se i u ovom trenutku služiš razumom.“
„Reče gospodin koji me prvi put u životu vidi. Je l’ to meni na čelu piše?“
„Gospodin koji ti ovo govori je psiholog. I to psiholog koji nije imao hrabrosti i nije govorio iz srca na vreme. Ne, ovaj ovde gospodin je želeo zabavu, a propustio je nešto najdragocenije u životu.“
„Koga to?“
„Nju“, odgovorio je kao iz topa. „Vidiš, trebalo mi je trideset godina da priznam koliko mi je potrebna. Kao vazduh. I da mi fali… Šta sve nisam prošao…I odlučio sam, da evo, u pedesetoj godini to iznesem na videlo. Pojaviće se za koji minut, ili sat, zeleni voz. Izaćiće mnogo ljudi, jer dolazi iz Dalmacije, i izaći će i ona. Ja nemam njenu sliku. Niti ona ima moju. Nismo se videli godinama. Ali znaću…Takvu ljubav ne briše ni vreme, ni starost.“
„I Vi je, Vi je sve vreme volite?“
„Da. Ne veruješ u to?“
„Kako onda da Vam je trebalo trideset godina? Šta se desilo?“
„Ono što se uvek desi. Život ti naplati za propuštenu šansu. Naplati ti to što si mešao razum i što nisi slušao osećanja. Razum može da pogreši, ali ovo sa leve strane… Nikad. Veruj mi, nikad. Zato, zovi na vreme. Priznaj na vreme. Reci sve odmah. Ali imaj na umu da umemo da budemo glupi i da ne cenimo sve iz prve.“
„A šta je to Vas sprečilo da kažete? Da počnete da cenite posle trideset godina.“
„Isto što i tebe tera da ne priznaš da si na nekoga slaba. Dobijemo šansu posle trideset godna, toliko je potrebno da dođe druga prilika.“
„Ponos sprečava?“
„Ponos. Inat. Strah. Neka te to ne buni, draga moja. Osoba si ako si na nekog ranjiv i slab, čim to shvatiš, sve bude lakše. Zato, ne beži i budi strpljiva. Strpljenje se uvek nagradi.“
„Ali šta ako budemo povređeni?“
„Svaka rana zaceli. I sama si nekoliko puta rekla, prođe sve, zar ne?“

Začuo se dolazak voza. Rukovali su se i on je otišao da je nađe. Gospođa u crvenom kaputu, sa velikim srebrnim koferom, izašla je iz voza sa najvećim osmehom ikada. Prišao je i zagrlio je toliko jako, kao da je hteo da polomi prošlost i sve što ih je sprečilo da budu zajedno.

A ona, odlučila je da ne odlazi. Okrenula je broj, isprva ćutala dugo, a onda je glas počeo da prati otkucaje….I, nije zažalila.

Autorka: Nataša Elenkov

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar