BUDUĆNOST

                                                

 

Kako bih volela da mogu samo jednom da uradim ono što želim i da ne razmišljam o tome koga ću svojom odlukom povrediti. Da zažmurim na sva ta očekivanja koja drugi imaju umesto mene, da ostanem gluva za sve njihove planove za moju budućnost. Kako neko drugi može da zna šta je dobro za mene? Ne osećaju isto što i ja, ne vide stvari mojim očima, kako onda mogu da znaju šta će mene usrećiti. A možda to nije ni bitno. Možda su novac, posao i siguran dinar jedina budućnost koju mi nude. I ja ćutim. Prihvatam. Obećavam. Klimam glavom i dajem im za pravo kao mnogo puta pre. I tako, slušajući njih, izgubila sam sebe. Negde duboko potisnula sam svoje želje, očekivanja, snove, nadanja. Iz potrebe, straha ili gubitka snage, ne znam. Nešto mi ne da da pustim napolje sve te „lude“ planove iz svoje glave, iz svoga srca. Ali tu su, osećam ih sa svakim otkucajem srca, sa svakom donetom odlukom, tu su i prete da izađu. A ja ih vučem nazad. Grčevito ih guram sve dublje i dublje. Svi oni me gledaju i čude se zašto se ne radujem toj budućnosti koju samo oni vide za mene. Ta blistava budućnost za koju sam ja slepa. Možda sam vremenom oslepela. Lepo je imati nešto sigurno u životu, ali ako će samo moj život biti siguran, ne želim to. Da li je moguće da je u čovekovoj prirodi da bude sebičan, da misli samo na svoj život i da ga nije briga koga će izgubiti na tom putu. Svakim danom postajem sve ubeđenija da je tako. Svi oko mene mi to dokazuju svakoga dana. A ja ne želim to da znam, ja to ne prihvatam. Za sebe želim nešto drugo. Ne novac i moć, želim da ujutru osetim dodir ruke jedinog muškarca u svom životu.

ljubav-blacksheep.rs

Želim da osetim zadovoljstvo i beskrajnu ljubav kada me dve male ruke stegnu i kada glasić, koji mi znači sve, kaže „mama“. To je jedina budućnost koja je meni potrebna. Taj novac o kojem svi pričaju i koji svi oko mene jure neće mi pružiti ljubav, toplinu, nežnost, osećaj sigurnosti. Ali može mi lako uzeti sve to. Ljudi lako zaboravljaju prave vrednosti jureći za nečim većim, boljim, za nečim što nikada ne uhvate. Za dva predivna oka koja će zavisiti od mene, radiću bilo koji posao, bez stida. Ali, isto tako, pružiću im nešto lepše, uzvišenije od svake igračke i svakog komada odeće, nešto što ništa na ovom svetu ne može da zameni. Nešto što se ne kupuje nikakvim novcem. Majčinsku ljubav. Onu pravu, nesebičnu, bezgraničnu, bez pitanja „kako” i „zašto”. Jedinstvenu. Da li na ovom svetu postoji nešto što je lepše od dolaska u svoj dom pun ljubavi? Blagi poljubac u čelo deci za laku noć i lepe snove i lice voljenog čoveka, lice puno ljubavi, nežnosti, razumevanja – takva budućnost je za mene puna svetlosti, sjaja, ljubavi. Čija je budućnost svetlija i bogatija? Ona koju mi drugi nameću ili ova koja je duboko u mom srcu?

Volela bih da mogu da vičem odgovor na sav glas… ali ne mogu, ne smem, ne umem… posle toliko godina zaboravila sam kako. Zato govorim još jednu laž, njihova budućnost je prava. Govorim to, a glas mi se gubi u jecajima i znam… opet sam poražena.

Kratka priča „Budućnost“ osvojila je treću nagradu na Međunarodnom festivalu „Magda Simin“.

Autorka: Ivana Stamenković

Fotografije:  favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar