bubamare

BUBAMARE

Možda nije za priču, a možda i ne može da se ispriča onaj ćošak kod pekare, ono mesto gde smo imali 19. Slavija, gde smo se ljubili odavno nije ona ista. Što da počinjem onda? Zbog bubamara.

Kao u pesmama

Pre svih muzičkih fontana, sa svojim kružnim tokovima i mrežama Slavija najbolje može da opiše ovu mrežu i srčani tok. Od mene do tebe. Neki to mere u otkucajima, neki u zajedničkim godinama, a meni mi stanemo u onaj poljubac. Znaš koji? Onaj kao u pesmama.

Upleli smo se da se ne otpletemo.

Za mene nema gušćeg saobraćaja od ovog našeg unutrašnjeg. Kad se sve uskomeša. Jesmo li se više voleli tada ili samo drugačije? Zbog čega mi sada u glavi bubnji onaj otrcan stih „iznajmiću sobu s pogledom na te“? Možda stvarno postoji neki apartman na Slaviji iz koga se možemo videti mi. Oni mi. Zbunjeni, smešni, utonuli u prevelike kapute. Moj je bio do poda, zvao si me Gestapo samo da me zadirkuješ.

Pa mora da si nacista kad me ovako mučiš, govorio si.

Što te mučim?

Znaš ti, znaš.

Je l’ ljubav šašava samo dok se ne odraste?

Onda smo mi sad u nekom izmišljenom pubertetu. Svi kažu da se menjamo, nešto unutar nas puca samo da bi izraslo nešto novo i bolje, ali mi to još ne znamo. Koja još biljka zna koliko je veličanstvena dok je još seme? Nema pojma sve dok na nju ne slete bubamare.

Eto tako nas osećam, Žmu. Kao da smo tek počeli. Kao da smo se tek sreli, pa se tražimo.

Kao onda, Slavija, gde smo se ljubili.

Lepo sam rekla, ne može to da se ispriča.

Kosmos ne može da stane u moje male reči.

Ne znam što ga onda uporno satirem u ćošak. Koji ćošak? Znaš ti koji. Tamo gde smo se čekali, nalazili, upijali. Tamo odakle smo jednom išli u pozorište, pa se kao pravi provincijalci smejuljili što na dva metra od nas stoji Lane Gutović.

Možda je i ova priča kao ona njegova parola. „Ne znam što sam vam ovo ispričao, ali ne može da škodi. A što ne škodi, mora da koristi.“

Pa pusti mrak.

Možda kad padne mrak tebe pronađu ove moje reči. možda te odvedu na Slaviju. Tamo gde smo se ljubili. Pa te vrate – baš eto ako hoćeš u našu kuhunju, gde temeljno i pomalo umorno kao i svake večeri perem sudove.  I pitam se – da li pamtiš bubamare?

Bilo je u prošlom životu.

Na autobuskoj stanici su prodavali knjige. Gledali smo ih, bojali se da ih uzmemo u ruke, znali smo da znaju – nemamo mi te pare kolike su nam želje. Snovi su posle rasli, peli su se sa nama uz Beogradsku ulicu do Pravnog. Žurili smo da budemo brži od tramvaja, od svojih plišanih godina. Na bulevaru su još bili platani i naši dugi razgovori o tome kako položiti ispit. Od Vuka do Đerma.

Tad nisam imala pojma da ćeš me pet godina kasnije, baš iza Vukovog spomenika zaprositi.

– Stani, prebroj svetiljke. Da ne zaboravimo gde si rekla da.

Kao da bih ja to mogla ikad zaboraviti?

Tu odmah iza Lole bila je i jedna mala knjižara, toliko mala da nismo mogli ući istovremeno. Onda bi ti ulazio da mi kupiš olovke. Jednom kad sam položila ispit kupio si mi bubamare. Docimerka je plakala deset minuta kad je videla konvoj bubamara na mom stolu.

– Ali kako je to lepo!

– Koštaju 5 dinara, nemoj da plačeš, molim te.

– Ma nije važno koliko koštaju, on ti ih je kupio! Najskuplje su na svetu.

Znala sam to.

Mi smo ono najskuplje na svetu.

Ono što ne može da stane u priču, jer kosmos ne možeš saterati u ćošak.

Dobro, možda samo nakratko, tamo na Slaviji.

Znaš gde. Slavija, gde smo se ljubili.

bubamare

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Ostavi komentar