Branko Miljković i kritika poezije

„M. Blečić: U knjizi Poreklo nade imate ciklus pesama koji se zove „Kritika poezije“. Neuobičajno, zar ne?
B. Miljković: U tom ciklusu pokušao sam da pravim poeziju od njenih nedostataka.

Već se u Miljkovićevim esejima o poeziji kao što su „Poezija i oblik“ i „Hermetička pesma“ mogu naći odgovori na pitanja šta za njega znači poezija, šta je to što je novo u poeziji i šta konstruiše ideju jedne pesme. Njima je, poput rešenja kakve zagonetke, približio svoju, mnogima „nerazumljivu“ poeziju. Obnovitelj soneta u našoj posleratnoj poeziji kao najveći ideal pesme video je njeno savršenstvo, što podrazumeva strogo preciznu formu i versifikaciju. U njima se još može videti i to da je Miljković, u pravom smislu te reči bio „školovani pesnik“. Bio je okrenut francuskim simbolistima. Polazeći od svoje valerijevske tvrdnje da je poezija patetika uma, da ona mora da ima strog pesnički oblik, i da se u njoj novo ono što je savršeno, Miljković je smišljao vrlo originalne ideje za cikluse koje do tad nije obradio ni jedan pesnik. Takav ciklus je i „Kritika poezije“. Praveći, kako je sam rekao, pesme od njihovih nedostataka, Branko Miljković je nastojao da preuzme, odnosno da sistematski imitira važne elemente nadrealističke poetike. Čini se da je u ovoj celoj zbirci lukavo, a opet nerado izostavio muzikalnost i organizovana priviđenja.

kritika-poezije

Svakako jedna od upečatljivijih pesama u ovom ciklusu jeste „Kritika metafore“. Metafora kao stilska figura je itekako našla mesta u pesništvu Branka Miljkovića. U ovoj pesmi se primećuje da je Miljković pored toga što je imao dara za metaforu, umeo i da je rastavi, i da je kroz poeziju čitaocu predstavi kao uprošćenu jednačinu, da je rastavi na delove pa nanovo sastavlja, što se može videti u prva tri stiha pesme:

„Dve reči tek što se kažu dodirnu se
I ispare u nepoznato značenje
Koje s njima nikakve veze nema“

Ali Miljković u ovu pesmu ubacuje „jednu jedinu reč“ iz koje izviru sve ostale reči, reči koje na kraju i prave tu metaforu:

„Tako reči jedna drugu uče
Tako reči jedna drugu izmišljaju
Tako reči jedna drugu na zlo navode.“

Te reči na kraju koje čine metaforu izgleda umeju da budu surove, ako ih čitalac ne razume, odnosno ako ne razume njihov ishod isparenja u metaforu:

„One žive na račun tvoje komotnosti
Sve su lepše što si nemoćniji“

I na kraju pesme, Miljković navodi ključnu kritiku upućenu metafori, ironiju koja tišti njegovu poetiku. On kritikuje metaforu baš zbog toga što ona predstavlja neku vrstu barikade, šarenilo u koje se upravo oni „prosečni“ čitaoci zagledaju, ne obraćajući pažnju da je upravo ta metafora proizišla iz Miljkovićeve jedne prejake reči. Upravo je tim ljudima koje se zaustavljaju na Miljkovićevoj metafori njegova cela pesma nerazumljiva:

„A kad iscrpeš sve svoje snage kad umreš
Ljudi kažu: bogamu kakve je taj pesme pisao
I niko ne sumnja u reč koju nisi rekao.“

Ovaj neobični i zanimljivi ciklus Miljković završava snažnom pesmom i još težim pitanjem. Pitanjem na koje se do danas traži odgovor:

„Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj?“

Sva je prilika da će se odgovor tražiti u nekoj poeziji koja se kao ona Miljkovićeva prava reč u „Zamorenoj pesmi“ „još rodila nije“.

 

Autor: Marko Savić

Fotografije: Marko Savić

Nema komentara

Ostavi komentar