Boris i Vilma

Duboka noć. Leto. Prozori na sobi otvoreni. Na krevetu leže Boris i Vilma. Uz Vilmin krevet, na noćnom stočiću, nalaze se budilnik i čaša vode. Deo tepiha, uz prozor, obasjan je sjajnom mesečinom. Leže leđima okrenuti jedno drugom. Najedanput se začu Vilmin glas:

„Borise, šta to radiš?”

Boris se nije pomerao sa svog mesta. Vilmine oči su se micale levo-desno, osluškujući tamu.

„Borise, pa ti drkaš!”

Boris je ostao nepomičan. Vilma se pridiže na lakat i okrenu se ka njemu.

„Borise!”

„Molim, dušo?”

„Borise, je l’ ti to drkaš?”

„Vilma, molim te, ustajem rano…”

Vilma je sada bila oslonjena na oba lakta. Kosa joj je s jedne strane bila slepljena za čelo. Levom rukom je čvrsto stiskala rub pokrivača. Svetlo farova sa ulice osvetli plafon i deo zida. Boris je ćutao. Vilma u jednom besnom trzaju nogom strgnu pokrivač sa sebe i Borisa. Belina njegove zadnjice blesnu u polumraku sobe. Gaće su mu bile svučene skoro do kolena

„Idiote, idiote…”

„Šta je, Vilma?”, progovori Boris, navlačeći jednom rukom gaće na sebe.

boris-i-vilma-blacksheep.rs

„Idiote!” vrisnu Vilma, sada jače nego prethodni put i krenu da ga šutne nogom, ali promaši. U tom trenutku Boris se okrenu ka njoj. Vilma beše skupila ruke preko grudi, besno ga gledajući. Na levoj strani vrata pojavila joj se debela žila:

„Skote, spavaš pored rođene žene i drkaš. Šta, ja ti nisam dovoljno dobra?”

„Ne preteruj, molim te, radim ujutru…”, reče Boris mirnim glasom i saže se da dohvati prekrivač koji je pao na pod. Dok se njegovo veliko telo savijalo ka podu, on ispusti kratak izdah kroz usta i nos, kao da na leđima nosi ogroman teret. U tom trenutku cvetni dezen prekrivača obasjan mesečinom učini mu se tako lepim.Tada začu Vilmin jecaj. Ne obazirući se, podiže prekrivač, prdnu, udahnu jednom duboko i leže na krevet. Vilma pogleda u njegova gola leđa, guste malje i salo na slabinama, kao u kakve čupave foke.

„Hoću razvod! Odmah! Sutra!”

„Dobro dušo, sutra…”

„Sad, hoću sad!”

„Dobro, sad…”

            Borisov glas je tonuo u jastuk. Vilma ga opet odmeri. Krupne senke na njenom licu ocrtavale su gađenje. Zausti nešto da kaže, podiže ruku sa grudi i odustade. Malo zatim resko hrkanje, prigušeno mekanim jastukom, polako poče da ispunjava polumrak sobe. Vilma ostade da sedi u krevetu, leđima oslonjena o drveni naslon. Tihe, isprekidane jecaje, koji joj se oteše iz grudi pod spavaćicom obrubljenom belom čipkom oko vrata, utiša desnom šakom. Sat na noćnom stočiću pokazivao je pet ujutru. Ulica pod otvorenim prozorom je mirovala. Borisovo hrkanje postalo je ujednačeno i tiše. Vilma se spusti na krevet i osta da zuri u mesečinu na podu, okrenuvši leđa Borisu. Tada tiho zacvile, gotovo se gušeći u muklom krkljanju:

„Hoću razvod, hoću raa… Skote bezosećajni… Ka… ko možeš…”

Borisovo hrkanje se nastavljalo istim tempom. Vilma zaćuta. Njihova tela su mirovala. Tamni obrisi s jedne i druge strane kreveta. Najednom ona skoči, strže prekrivač sa sebe i jurnu prema ormaru. Borisa iz sna prenu odzvanjanje njenih stopala. Ona otvori ormar i poče da prevrće po stvarima, bacajući garderobu po podu. Boris se pridiže na lakat i skupivši malo noge u kolenima pogleda u Vilmu. Tamna silueta njegove žene stajala je pred njim. Slutilo je na loše.

Boris, skupivši obrve, pokuša da prodre bolje u polumrak pred sobom. U sledećem trenutku, dlanom ispruženim ka silueti svoje žene uznemireno upita:

„Vilma, dušo, šta to radiš?”

Vilma je stajala pred njim, u svojoj dugačkoj spavaćici i obema rukama držala revolver uperen u svog muža. Nabijen kolt velikog sjajnog nišana.

„Dušo, šta se događa? Ostavi se toga, molim te!”

„Sad te nije briga za posao, je li?”

Borisu se činilo da ne poznaje glas svoje žene. Poče lagano da se diže iz kreveta, još uvek držeći dlan okrenut ka njoj. Vilma pritisnu obarač. Zaglušujući, oštar zvuk ispuni sobu. Blesak plamena otkri Borisovo skamenjeno lice i Vilminu pojavu u plavoj spavaćici. Revolver joj odskoči skoro do lica, ali ostade u rukama. Ugledavši svog muža na istom mestu shvati da je promašila. Ne čekajući ni trenutka, steže vilice i zgrči prste još jednom. Ovaj put revolver je nije iznenadio, znala je da treba čvršće da ga drži. Boris se sruči na krevet, glave zabačene unazad, užasno krkljajući i grčeći prste obe šake okrenute na gore. Tek tada Vilma oseti smrad baruta, koji joj zasmeta. Baci revolver na tepih i priđe prozoru. Činilo joj se da je napolju malo osvežilo i to joj je prijalo. Krkljanje na krevetu utihnu i Vilma širom otvori usta hvatajući svežinu julske noći punim plućima, dok su se iz okolnih stanova u tu istu noć lagano probijali svetlost i nemirni žamor.

 

Priča „Boris i Vilma“ – jedna je od pet pobedničkih priča na konkursu „Sloboda“

Autor: Nemanja Jovanović

Fotografija: tumblr.com

2 Komentara