Boje

Ležimo u krevetu, isprepletani kao deca na travi i pokušavamo da zaspimo. Pričamo. Volim kad hoće da priča o nekim totalnim besmislicama. Smejemo se uvek.

„ Koja ti je omiljena boja?“ – pita me.

Razmišljam, o svim bojama koje sam volela, plava…ne više, previše hladna, siva… previše depresivna, žuta…osećam se kao osica u prekomerenoj količini vrišteće boje radosti… da ne odugovlačim, u tom mraku… u trenutku mi je bila lepa zelena, kao jabuka…

„Zelena!“ – rekoh i previše glasno.

„ A godišnje doba, mislim, koja dva bi izabrala, šta više voliš – proleće ili leto?“

„ Proleće, definitivno, nije previše pakleno.“

„ A izmedju jeseni i zime?“

„ Paaaa…znaš da volim zimu, ali ne znam da skijam, ni bordam… ništa… eto, više volim jesen.“

 

Boje: blacksheep.rs

 

Odlučila sam se za jesen, zbog svih boja koje mogu da vidim u tom tkanju prirode. Ućutao se. Kao da razmišlja o onome što sam rekla, kao da je imalo to neku težinu i važnost. Uvek je takav sa stvarima,  ljudima, vremenom, smehom ili besom. Sve u njegovim očima i glavi ima dobar razlog zašto je baš tako.

„ Vidiš, to je dobro, ne ideš iz krajnosti u krajnost, negde si izmedju,  ja eto volim leto, mada volim i proleće… lepo je, sve se budi, ali jesen, jesen ne podnosim. “

Znam da prezire jesen, uvek je depresivan u tim kišnim danima.

 

U većini slučajeva, mišljenja su nam bila potpuno različita.

 

Nastavio je da priča dalje, i kao da sam slušala reklame, samo sam čula ton… odlutala sam.

Još jedan od onih trenutaka, kada se zapitam : „Stvarno je tu? Hoće li neko da me uštine, jako – da, baš jako!“

Nasmejala sam se, prebacila se sa leđa na bok i posmatrala mu profil. Oštre, prave trepavice koje su mi uvek bile smešne. Stalni pokreti usne, kao da je gricka sa unutrašnje strane. Fiksiran pogled prema krovnom prozoru ispred nas. I nagli pokret prema meni.

„ Opet me gledaš!“

Smeh.

Naslonila sam se na uzglavlje, baš pored njega. Pokrila rame. Gledali smo oboje prema prozoru. Ne znam kada sam zaspala. Osećala sam da je tu, u svakom kratkom budjenju.

Realno. Uvek je tu.

Ume da me preplaši.

Da naljuti.

Zagrli.

Pomogne.

Podigne.

Ignoriše.

Nasmeje.

Bude grub.

Nežan. Sasvim spontano.

Ume da bude. I jeste sve to što znam.

I ne znam.

 

Autorka: Marija Raković

Fotografije: Marija Raković

 

Nema komentara

Ostavi komentar