Bila sam zauzeta – mislila sam o Novaku

Znaš, Deda Mraze, prošli put, kada sam ti pisala, nisam bila najiskrenija prema tebi. Zapravo, nešto sam ti prećutala. Izvini. Žao mi je. Čak se i neću naljutiti ako mi ne ostaviš poklon ispod jelke, nisam bila dobra – nisam! Najgore od svega je to, što ja čak nisam ni bila svesna toga. Zamisli! Ivan mi se javio i rekao da je ljut na mene. Mislila sam da se šali, ništa mi nije bilo jasno. Kaže kako nije lepo. Nije lepo što kukam i hejtujem, nije lepo i treba da me je sramota! Pred tobom, pred sobom, pred mojim ljudima, pred Novakom, pred njim. Jer, kako kaže, ovog puta, kada sam se sećala, sećala sam se samo loših stvari. A Ivan zna da ja to inače ne radim. Zna da u svemu vidim lepo i zna – da nešto nije u redu. Zato se javio, ljut. Zato sam mu obećala da ću ti sledeći put napisati iskrenije pismo. Jer je u pravu. Sećala sam se samo loših stvari. A to nije lepo. Nimalo nije. U pravu je.

Znaš, stvarno, kad se zamislim, desilo se lepih stvari ove godine, o kojima ti nisam pisala, opet – izvini. Ne znam ko je to rekao da smemo da ti pišemo samo pred praznike, kao da ti ne postojiš i tokom cele godine, svašta! Joj, mora da se smoriš baš, a?  Ispraviću i to, obećavam. No, stvarno, znaš, ove godine se desilo to, da smo dosanjali jedan san. Kad kažem mi, mislim na te neke svoje ljude, koje bih po čitav dan samo grlila. Dooobro, nekad  se smejemo, nekad se raspravljamo malo, ali, znaš, ja njih stvarno volim. Upoznala sam ih pre tačno tri godine. Baš na današnji dan, pre tri godine,  ušla sam u jednu priču. Priču koja je tada nastajala. Priču, koja, ne da je nastala, nego je i samu sebe prevazišla i izašla iz monitora, iz sobe, iz stana – na ulicu. Smestila se u jedan kraj, koji joj se najviše svideo. U jedan prostor, belih, dosadnih zidova. S kancelarijskim stolovima i fakturama preko. Priča je osetila da je to njen dom. Znala je da neće biti dosade, jer će imati ko da je sanja, kao i do tada. I – uselila se. Donji Dorćol, Žorža Klemansoa 16. To je adresa naše Priče. Kažem naše, jer, znaš, ima nas koji smo tu bili dok je Priča terala dosadu iz zidova. Verovali smo da će uspeti. I uspela je. Zamisli! Sada Priča ima dom kakav je oduvek želela. Sada mi, koji je sanjamo, svaki dan tu učimo, radimo i – živimo svoju priču. A to je velika stvar. Da živiš svoju priču. Zar ne? Kroz ovaj dom, znaš, prolaze razni neki lepi ljudi. Kad kažem lepi, mislim na to da im oči sijaju – smeju se. Neki se zadrže duže, neki žure, al svi se vraćaju. Kažu da im se sviđa kod nas. Kažu da se tu osećaju kao kod kuće, a inače, nemaju često taj osećaj. Ne znam, nisam svesna. Ponekad imam osećaj da su i Priča i njen dom i svi ti lepi ljudi deo nekog sna i, moram ti priznati, prilično se plašim buđenja.

hristina-petrovic-blacksheep-rs

No, vidiš, baš tu je pre neki dan svratio Novak! Zamisli! Šatro, raspituje se za Priču, ma da! Znam ja te fore i fazone, odmah sam ga pročitala. Pomislila sam na to da nisam stavila onaj ruž, koji najviše volim. I nemam mašnu na vrh glave, kako volim, i imam podočnjake i .. Okej, preterala sam. Ali, razumi me, Deda Mraze, pa, Novak mi se baš baš sviđa. I zamisli, ajde što je došao, ajde što je meni sve to nešto što nemam prošlo kroz glavu, nego, sa sobom je nosio neku ogrooomnu kesu! Ja sam pomislila, pa dobro, ide sa posla, šta ja znam šta je unutra.  A on je, zamisli, doneo krofne! Znači, Novak, sećaš se Novaka, koji crveni preda mnom i čitamo Tomaša i jedva da sme da me pita za zdravlje – spremio je krofne! Pa umrla sam od same pomisli na njega sa keceljom i prstima belim od brašna! Krofne! Pa to je nešto što ja najviše volim! Dobro, pored šnenokli. Okej, i svega čokoladnog. No. Novak je na mom Fejzbuk profilu video nešto lepo, što sam našla, neki video s vilenjacima koji nas uče da spremamo krofne. I vidiš, ja sam taj video pogledala odaaavno i kanim se da ih spremim i lenja sam i, čak i kad nisam lenja, pomislim da mi samo još krofne fale, prasica – a Novak to ne gleda tako, on je odmeren i fin, to sam ti već rekla i pogledao je video i napravio krofne i setio se mene. Zato je ovako banuo! Pa je l treba da ti kažem da sam zaboravila i na ruž i na mašnu i na podočnjake, kada mi je ispričao sve to? Pa je l treba da ti kažem kako verovatno nikada moje krofne neće nadmašiti Novakove? Toooliko su dobre! I onda, pošto je doneo krofne, ja sam se ko prava domaćica (khm, khm) pobrinula za čaj. Od đumbira, pogađaš! Od one čajanke s Novakom, samo taj pijem. Super je i bez njega čaj, ali sa njim i krofnama nastane magija!

Ivan me je posle pitao je l bilo nešto. Kad kaže nešto, verovatno misli na poljubac ili tako nešto. Rekla sam mu da je bilo krofni i smeha. Rekao mi je da sam odlepila. Za Novakom, i generalno.  Nisam sigurna da znam šta to tačno znači, ali znam da on baš voli Novaka. Čak je i recept za krofne tražio! Valjda da i on poseti svoju simpatiju, ne znam. U svakom slučaju, kaže da mu je Novak drag i da bi baš voleo da tu bude nešto. Ja i dalje nisam sigurna šta to tačno znači, al nagađam da misli na to – da budemo par. Novak i ja.

Hoću li u tom slučaju stalno biti musava od prah šećera, pardon, vilinske prašine i nasmejana?

Da znam, čisto, da l da kitim tu jelku il ne, za slučaj da ipak rešiš da dođeš?

Još uvek je nisam okitila, ne pitaj, bila sam zauzeta – mislila sam o Novaku.

I, šta kažeš, hoću li?

Da?

Kupljeno!

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.