21 jun Berzah

Stojim ispred vrata, ne poznajem ih. Da li su vrata od drveta, lakirana, glatka ili su od plastike, metala, kostiju? Ne poznajem ih. Bulje u mene ključaonicom, opipavam ih. Vrata su od teškog hladnog  gvožđa. Dodirujem bravu, naravno da je zaključana, ali ne zatvara dobro. Hladna promaha kroz mali otvor pomilova mi vrat i gole kosti, naježio sam se. Sve ovo nema smisla. Šta su ova vrata? Okrećem se oko samog sebe, iza mene ništa drugo do noć obučena u crninu. Ima li kogaaaa, vičem u ništa.

Moje riječi uplašene od tame bježe nazad u usta. Hvatam ih, lomim preko kolena, bacam na pod, držim, ali mali stvorovi su žilavi i beže iz mojih šaka. Gušim se dok osjećam kako me bode slovo k, slovo i, i g, zabadaju se u moj dušnik i spuštaju niz grakljan u naručje dijafragme. Hvata me napad strašnog kašlja, napinjem se cio, pljujem, ne mogu više da dišem. Nakon par minuta, lepljivi mehur, pljusnu zajedno sa mojim glasnim žicama na pod. U grudnom košu osjećam čudnu šupljinu. Posmatram lepljivu, usmrdjelu sivo-crnu masu. Plućni mjehuri su ulijepjeni, i dijelom iščezli, bronhije otekle. Zar sam bio tako jak pušač?

Dobro je što tu besmislenu stvar više nemam. Htio sam da se smijem, ali glas mi je nestao, nikad više neću govoriti. Iza mene nešto caknu. Neko je otvorio vrata. Okrećem se, ali kasno je; samo prepoznajem žvrljav lik, kao da ga posmatram iza peskarenog stakla. Hoću da ga dozovem, ali sjetih se mojih pluća. Moja mrtva, nepostojeća pluća. Ali, šta će kome disanje? Ko to mora da govori? Smijem se u mislima. Prilazim vratima, i u momentu dok spuštam kvaku, s druge strane osjećam da tijelo gura vrata ka meni. Dere mi se. Ne razumijem ga. Ko da je neki strani jezik.  Očajno lupa o vrata. Odjednom ga nešto odvlači. Vrištući on nestaje u tami. Sve što ostaje je krvavi, vlažni pečat šake. Pravilan, i dobro utisnut pečat. Koliko li je morao biti uplašen, kad se ovako očajnički opirao do posljednjeg. Otvaram širom vrata, i zakoračim u dug, izlomljen tunel.

Zidovi su blistavo bijeli, isto kao i pod, ipak sve to zaluta u tami. Duboko crven, vlažan trag se prostire od mojih stopala. Kao da je neko vukao krvlju nakvašeno tijelo. Trag nestaje nekoliko metara na kraju tunela lijevo. Vidim samo prostor pravo ispred sebe, lijevo i desno je sve crno, i maglovito. Ko da imam naočanjake, vidim samo ono ispred sebe. Da li se to zove tunelski pogled? Moja gola stoplala gaze po tragu, srču kroz krv, po neke kapi idu na zidove, poneke oko mojih nogu. Zidovi su čudno krivi i zamućeni.

Ovdje i tamo, mehuri se dižu u visinu, pod je mekan i sunđerast, vjerujem da, vjerujem da diše! Hodim kroz tunel, sve dalje i dalje. Pratim trag, ili trag prati mene?! Moj jedini saputnik u ovom iskrivljenom svijetu je taj trag. Polako razvijam naklonoist ka njemu, padam na koljena i ljubim ga divlje, slan metalan ukus se širi po tupom jeziku i ispunjava mi usta. Uživam u luksuzu osjećajući makar jedno od svojih čula. Zatim mu pričam, pričam mu najintimnje, najskrivenije tajne. Čekaj? Da li mu pričam? Ili mu se ispovijedam?

Tunel je ispunjen urlajućom tišinom, moj dah je zauvijek nijem. Samo mi srca, pumpa, pumpa i pumpa ukusnu krv kroz vene. Hvata me misao, tunel mora da je pun kuknjave i krika, ne mogu samo da ih čujem, jer mi lupanje srca sve druge zvukove premašuje. Kad se srce smiri čuti ću ih, ček vidim i siluete po tunelu, mora da ću čuti glasne vriske bezbroj ljudi. I onda ću umrijet! U mojem sjećanju se vraća dernjava tijela iza vrata i hvata me panika! Odjednom, ispred mene na podu je nož. Ne mogu više, osjećam takvu hladnoću. Uzimam nož i probadam desno uho.  Ahhh kako uživam u toplini mlaza krvi, prska me po vratu i niz grudi, to opet radim na lijevoj strani. Osjećeam drugo olakšanje, znajuči da više ništa neću čuti

Pratim tunel, dalje…. i dalje.

Opet mi zebu šake, zanoktice ko dugi oštri kolci razapinju svaki prst. Ne mogu više, sve bih učinio za malo toplote, bez dugog razmišljanja sam sebi nanosim duboko rezove po dlanovaima. I vrlo, vrlo kratko ponovo uživam u toploti. Ruke mi postaju gluhe, makar odsad neću osjećati hladnoću.

Gluh sam, tup i bezosjećajan. Dobro je. Zidovi se nadimju, i struje u crno umirujuće svjetlo. Tunel se nastavlja dalje i završava. Neočekivano, ispred mene se otvara soba. Na plafonu vise tijela. Gole lešine kapaju i trunu okolo. Tijela su u različitim stadijumima raspadanja, bez iznutrica, neka se još uvijek trzaju. U srcu ne osjećam nišza. Zurim u plafon, i njihanje tijela me podsjeća na jednu igru iz djetinjstva, to me zabavlja, pokušavam da se nasmijem ali – nemam pluća.  Pod je prepun različitih bezobličnih organa što padaju iz mrtvih tijela ko prezrelo voće. Uzimam jedna pluća malo bolja od mojih , i jedan par glasnih žica. Nožem načijem grudni koš…

Smijem se, to zvuči čudno, promuklo i tuđe. Opet se pojavljuju. Dva stvorenja, malo pognuta, jasno ih vidim. Tamnozeleno lice, duge kose, glasa poput grmljavine, iz očiju im svijetli ko što svijetli svijeća u mraku, imaju duge zube i velike noge. Pognuti, brzim korakom trče ka meni. Moje smrzlo srce se topi, hvata me panika, strah, želim da viknem: bježi! Nego prokleta tuđa pluća su slaba, glasne žice bacaju ne artikulisane zvuke, rade na nekom nepoznatom jeziku. Bježim nazad u tunel, ali nisam dovoljno brz. Stvorenja me stižu, bacaju na pod, i grubo hvataju za kosu. Vuku me čvrstim korakom za sobom, hoću da vrištim, ali ništa osim krvi ne izlazi iz usana. Brutalno me vuku dalje, ulijepljenih šaka mi skliznu već otupeo nož i ostaje na bijelom podu. Malo mi fali da se onesvijestim, stvorovi me puštaju. Omamljen, vidim kako otvaraju vrata. Čekaj! Ja poznajem ova vrata! Oni se okereću i odlaze. Ne obraćaju pažnju na mene. Vrata su poluotvorena . Hvatam se za kvaku, ali neko pritiska vrata sa druge strane opet. Urlam i vičem, vrata se zatvaraju, gledam na pod i zaprepašten shvatam da sam sve vrijeme pratio sopstveni trag krvi! Nešto se pored mene kreće. Grabi me ledenim stiskom za vrat. Vrištim dok me vuče u tminu.

Ljudi se boje smrti iz straha od nepoznatog. Ja se plašim jer tačno znam šta me čeka.

Autor: Haris Ibrahimović

Fotografija: favim.com