beograd

Beograd iz bajke postoji

Kaže mi skoro drugarica kako se Beograd promenio. Nije to to više, nema onog duha. Ili smo se promenili mi, naše brige, pogledi, srca.

– Onaj naš Beograd više ne postoji. – kaže mi.

A ja se zapitam da li postojimo one naše mi. Ona nekad ja. Koja nije mogla da zamisli da neće nekad živeti u Beogradu ili da će proći više od godine da ugleda sa brda Istočnu i Zapadnu kapiju Beograda i da joj se srce uzlupa.

Bilo je dana kada sam zamišljala kako dolazim. Bez pravog povoda. Bez ispita, bez ičega. Jednostavno dolazim da pišem. (Da dišem.) Zamišljala sam neki veliki udoban stan u centru Beograda koji čeka samo na mene. Pozorišne predstave, dugačke jutarnje šetnje, hranjenje golubova, čitanje. Mir.

Svima je smešno kad kažem da je meni Beograd mir. Ali tako je oduvek.

Beograd prvi put

Imala sam devet godina kada sam prvi put otišla u Beograd. Sеdela sam na zadnjem sedištu tečinog crvenog sto keca i gledala beogradska svetla. Sad je to pomalo smešno da imaš čak devet godina i da nisi video Kalemegdan ili Slaviju, ali šta ću.

Došli smo kasno, sestra se spremala za operaciju pa smo svi, pa i mi deca, bili usred jula ogrnuti strepnjom. Ali onda, kad je pao mrak, teča je usred večere rekao: „Deco, a da vam teča malo pokaže Beograd?“ posadio nas u auto i krenuo. Oni su živeli na Konjarniku, pa je put do centra bio pravi. Poput onih profesionalnih turističkih panoramskih razgledanja grada. Sećam se samo kad smo odnekud izbili na Trg Republike i krenuli nazad.

– Ovo ovde vam je Trg republike, evo ovo levo je Narodno pozorište, a desno je Spomenik knezu Mihalu. Kad porastete svi ćete ga znati kao „kod konja“.

(Pa onda kaže tati: „Ispade da je konj bitniji.“)

– Evo, sad se penjemo na Terazije, tu je Terazijska česma, dole niže je Balkanska ulica, a mi ćemo pravo, kroz kralja Milana.

– To je nekad bila Ulica maršala Tita dok sam ja išao u školu – kaže tata.

Tatina mapa Beograda

Sećam se kako od uzbuđenja kažem u tim kolima tad:

– Kako je sve ovo lepo! Kad dođem kući, napisaću najbolji sastav za školu! Ti si moj omiljeni teča!

(Teča ume i sad da me zeza zbog toga iako imam preko 30).

– Ima tata mapu grada, daću ti da se podsetiš ako nešto zaboraviš. – kaže tad tata.

Istina je, tata je bio dve godine u srednjoj školi u Beogradu i otuda, verovatno, i moja neopisiva želja da i ja tamo nekad budem. Bilo je nečeg egzotičnog za mene, provincijsko dete, u tome kad kaže: „U Sarajevu sam se prejeo slatkiša, u Beogradu sam naučio svašta“.

Dao mi je najbolju mapu Beograda ikad! Bila je iscrtana, pa su se na raskrsnici kralja Milana i kneza Miloša gledali Beograđanka i London. Na Slaviji je bio iscrtan kružni tok, na Bulevaru su načičkani bili Crkva Svetog Marka, Pravni fakultet i Vukov spomenik.

Bio je to najduži sastav koji je pročitan 1. septembra.

Kako sam provela letnji raspust?

U glavi su mi urezana moja okrugla slova u svesci na linije. Tri ili četiri stranice moje prve zaljubljenosti u Beograd. A iza svakog reda zamaskiran strah zbog sestrine operacije, zbog reči kao što su „anestezija“, „buđenje“, „cista“, „ožiljak“. Iza svakog reda sakriven stid zbog prvih vaški u životu, zbog šišanja „na muško“, zbog toga što „sad svi znaju da sam imala vaške“. A nikad niko ne zna.

Iza svakog reda mir, beg koji sam još tada umela da pronađem u Beogradu. Dok sam još ja bila ja. Samo ja i niko drugi više.

Beograd je već tad bio moj grad iz bajke. Idealizovan preko mere. Umotan u okrugla slova plave hemijske olovke u dečjoj svesci na linije. Možda taj isti Beograd i sada postoji. U istoj toj svesci negde na maminom i tatinom tavanu ili na onoj mapi koju sam izgubila.

Valjda, kad ih jednom otkrijemo, bajke ne mogu da više ne postoje?

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Ostavi komentar