Baš trulo

Kažu da je nešto trulo u državi Danskoj! Kada bismo stali i zamislili se, verovatno bismo uočili da nam hamletovska govorancija dobra doneti neće, kao što ni njemu nije, i da bi nam pametnije bilo da „Dansku“ konačno prepoznamo kao svoje dvorište i delamo u skladu sa tim. Ako bismo pokušali da sve ovo rastumačimo bez mnogo pompeznog mudrovanja, shvatili bismo da najveću trulež činimo mi sami i naši zubi, isti oni kojima se svakodnevno kezimo ispred tv-a i to dok žvaćemo sve ono što nam drugari sa njega serviraju. I dok tako preživamo koješta, osećamo neki bol unutar usne duplje i unutar stomaka, ali nikada ne udaramo na srž problema, nego lečimo sve ostalo, kružimo „ko kiša oko Kragujevca“. Da li je problem novac, nemar ili nešto treće? Da li imamo preča posla ili je onaj kvar zanemarljiv, nisam sigurna, ali upravo za ovo postoji samo jedan naziv – spolja gladac, a iznutra jadac! I dok tako želimo da picnemo sve što čini naš izgled lepšim, sve dok tragamo za najskupljim nadogradnjama svega onoga što i samo može da naraste, zanemarujemo ono što nas hrani. Da li treba biti bukvalista, možda, da li se treba zapitati kolike su naše mogućnosti, možda, da li smo spali na niske grane, šta ja znam, ja sam samo mala studentkinja u moru istih koju odavno niko ništa ne pita, osim da li se piše „ne znam“ ili „neznam“.

trulo

Dakle, žvaćemo li žvaćemo i smeškamo se, i tako sve dok neki obilato klopaju cerekajući se svojim novim navlakama koje blješte i toliko su bele da poželiš da im saopštiš da već imaš dioptriju i da to što rade nije fer. A onda poželiš da sednete i popričate, da izložiš svoju viziju za budućnost, da naučiš tu decu da iako gledaju u nebo odande uvek padne samo kiša, a ponekad i previše nje. I tako sedite vi i njihovi do juče kvarni zubići, a sada već ozbiljno bela ograda od dve hiljade evra i ćaskate. I nešto vam ne ide, ali trudite se da se razumete. Belaći izgovaraju krupne reči, dok ih vi vučete na „korak po korak“ plan. Belaći izlažu nebodere i velike cifre, a vi izlažete popravak postojećeg i dug od par cifara. Belaći vam se osmehuju jer će biti po njihovom, a vi se kezečite i opipavate tamo gde je nekada bio zub. Belaći vam objašnjavaju da je sve to za vaše dobro, a vama nije dobro kada spomenu da je vaše. Pružate ruku, a niste sigurni kuda vas vode, pravite korak, a do kolena je vlaga, otvarate usta, a onda se setite u kom ste stanju. A onda upoznate ljude slične vama, pa se posavetujete. Pomognete oko tuđeg dvorišta, pa pomognu i vama. Sredite svoj vrt i osmehujete se svakim danom sve više. Izbacite trulež, ubacite dušu. Napišete šta vam je na duši, pa pošaljete i neko se sa tim slaže. Pa vas pozovu da pišete o telu, a vi ste skoncentrisani na zube i trulež, pa vas je sramota da tako konkurišete, ali ipak kažete šta ste namerili i smejete se..smejete se, jer su vam konačno svi zubi, pardon, sve ovce na broju!

Autorka: Sanja Janković

Fotografije: hystericalminds.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.