Bakama i dekama

Suzdržavala sam i smeh i suze. Bio je februar i išla sam ka gradu. Oborila sam pogled i gledala u asfalt dok su bele linije promicale. Nije bilo lepo plakati u autobusu, nije bilo pametno ni smejati se na sav glas. Osećala sam da me posmatraju. Oči su me odavale, a saputnike njihovi izvijeni vratovi i neprijatni pogledi. Nastavila sam da zurim u belu liniju. Ona je bila moj večiti putokaz, moja radost od malena, naročito na putu do Novog Sada i dalje do sela, do raspusta i jednostavno do  slobode. Znam da sam tada jedva čekala da obučem majicu kratkih rukava, spakujem ranac i kažem da sam spremna za put kod babe i dede.

Sećam se da smo do sela putovali dovoljno dugo za razradu svih mojih planova o tome kako ću čuvati mačake i pase, kako će me starija sestra možda povesti u kafić sa njenim društvom, o tome kako ću konačno piti gazirano. I dok ih skujem sve, a ono već se otvara velika, „švapska“ kapija i mi smo u malom raju. Baba i deda se smeju, srećni su i vitalni. Deda tera mačke da ih ne zgazimo ili da ne izlete na ulicu. Baba se penje uz stepenice i na terasi već pristavlja kafu. Ja izlećem iz kola i dišem najdublje što mogu, jer samo u mom selu cveće tako miriše. Bacam se na jurenje mačaka dok mama viče da se pozdravim sa babom i dedom i da treba neke kese da iznesem. Mašem im brzinom munje, baba komentariše kako sam sad već viša od nje, a ja se šalim kako to i nije teško, dok deda počinje o politici i tako to. Sve po starom, sve je tu kao i svake godine. Baba je zasadila cveće, deda se juri sa kokoškama, iza je bašta, ispred bojler koji se greje samo kad je sunčan dan. Stepenice su čiste, krpara je pod dupetom i nije mnogo prošlo, a mama i tata idu nazad za Bg, dok im sestra i ja mašemo.

bakama-i-dekama-blacksheep.rs

Sada moramo da slušamo babu i dedu. Oni su tu za sve. Tu su kad treba da se klopaju maline, kad se pravi domaći ajvar, kada se uči razlika između mladog crnog i belog luka, za paradajz koji ti napravi fleke po majici, za okopavanje cveća, za supu kad te kljucne petao, za hranjenje svinja, za širenje veša, za uspavljivanje i buđenje. Baba me je naučila i da ne mislim ni na šta kad hoću da zaspim. Rekla sam joj da ne mogu da ne mislim, a ona je prosto rekla – možeš, žmuri i ne misli, i ja bih zaspala. Tamo je sve bilo jednostavno. Nema buke, nema haosa, nema škole. Jedan Stopi dnevno i mirna Bačka, u ovom slučaju i bukvalno. Pokušavala bih ja tu i tamo da ućarim poneku Koka-kolu u kafiću par ulica dalje ili neku čokoladicu više i polazilo mi je za rukom, mnogo više nego kod kuće. A onda odemo u mesto pored i tu su drugi baba i deda i ujak i ujna i sestre, ma cela ekipa i živela sloboda broj dva. Punimo bazen, pravi se roštilj, pije se Alpina ispod ogromnog suncobrana i prosto nastavljamo da mirišemo leto. Iza su zečevi i koze, čak i jedan bik. Ma prava mala farma. Ispred je dženerika i ljuljaška-guma uz pomoć koje, kada se dovoljno jako zaljuljaš, možeš da gvirneš u komšijino dvorište. I tako sve u krug. Ljuljaš se između baba i deda, čistiš pluća od smogčine i njuškaš kraj raspusta.

A onda se zaista i bliži kraj. Mama i tata dolaze po nas. Čuješ poslednje babino „puni Bože“ dok stojiš pored mleka koje se kuva, a deda odmahuje glavom, jer su on i Bog u posebnom odnosu. Čuješ poslednji lavež za to leto i brstiš poslednje maline, skupljaš jaja i pokazuješ mami šta si sve naučila tog leta. Dobila si boju, a more tek čeka. Spokoj. Svi su tu, smeju se i piju kafu. Krećemo  lagano. Pozdrav i sa babom i dedom broj dva i sa ujakom i ujnom dok je gepek već nalegao. Ruže mirišu. A sestre trčkaraju za kolima sve dok ih ne izgubimo iz vida. Opet sam prikovala pogled na liniju. Linija je i dalje isprekidana. U autobusu sam. Februar je i idem ka gradu. Smejem se i plačem, jer februar je mesec za smeh i suze. Za rođendane i gašenje muzike. Mesec kada mi najviše nedostaje leto, raspust, spokoj. Kada me nije sramota da pognem glavu i trpim izvijene vratove i neprijatne poglede, jer sam sigurna da bi i sami krenuli na neko drugo putovanje, samo da znaju o čemu razmišljam.

Autorka: Sanja Janković

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.