As time goes by

 

Uopšte mi nije bila namera da ponovo čitam tu knjigu.

Samo sam, eto, onako, uzela da je prelistam.

A onda nešto, kao magija, ponovo me uvuklo u nju.

U dubnama, sa licima na njenim obodima, po ko zna koji put, pronalazila sam sebe.

Opasno je, govorili su mi.

Baci je.

Reši je se.

Ne možeš stalno tako.

Bilo mi je žao. Nisu mogli to da razumeju.

Nisam ni tražila.

Ne znam koga sam žalila.

Ne znam. Možda sam sanjala.

Učinilo mi se da su rekli da ćeš se vratiti.

Svako putovanje ima povratak.

Ali vreme je prolazilo.

Samo sam stajala i gledala. Nisam mogla ništa da uradim.

Ponekad sam samo čitala tu knjigu iznova.

Tražila sam te i stavljala te u reči da nadoknadim tvoje prisustvo.

Ili da izbegnem odsustvo, nevažno je.

Još uvek nisam smela da uspavam svoje iluzije.

Bilo je prerano.

Nisam im dozvolila da počivaju u miru.

Vraćala sam im istom merom.

Oko za oko, nemir za nemir.

Ponekad sam sedela pored reke. Na istom mestu. Iza zida.

Nekako sam vremenom shvatila zbog čega baš to mesto.

Prosto je.

Znala sam oduvek.

Odatle se nije mogao videti kraj.

Pristala sam da budem ulog sopstvenom vremenu.

Koje će proticati ma šta da odlučim.

Mislila sam na Kazablanku.

Mesto pod suncem. Za sve one koji su otišli.

Oterani.

Napušteni koji su napuštali.

I sve to…

As time goes by.

Ko zna, možda sam film volela baš zbog te pesme.

Možda sam i tebe volela zbog pesme.

Nevažno je.

Play it.

Play it.

Play it again, Sam.

Možda se vrati.

 

sunce-knjige-blacksheep.rs

 

Autorka: Marija Čalić

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar