10 feb Crna ovca nedelje: Antonia Kralj

Dame i gospodo, mlada pesnikinja Antonia Kralj, bez cenzure.

 Koliko si ti Antonia, a koliko kralj?

              U mene omjeri baš i ne vrijede, pa tako i ovdje… Ne bih rekla da sam više ni jedno ni drugo, koliko sam zapravo premalo od oboje. Nosim isti nadimak još od osnovne škole, neobičan nadimak koji nema veze s mojim imenom, prenio se lako i u srednjoj, pa kasnije nije ni imao šansu da bude izbrisan. Volim svoje ime i na neki način sam samo sebi prava Antonia, ali nadimak je taj kojeg sam nosila k’o neki pečat individualnosti… Ja se pri upoznavanju s ljudima moje dobi još uvijek predstavljam nadimkom. On je moja osobnost, a smiješak uz stisak ruke starijim ili ozbiljnijim osobama uvijek daje Antonia. Ona je moja službenost, iako nije maska…jer ja je držim sakrivenu kao srž sebe koju dobro poznajem… Ali bez nadimka bila bi ranjiva za druge. U krajnjem slučaju, mi nismo ni ime ni broj… Svatko od nas bio bi svejedno on i bez imena. Pa bih tako i ja unutar sebe mogla pronači stotinu lica jedne te iste, i iako su bezimena jednako koliko su sva ‘Antonia’, ona nisu lažna… Svako od tih lica sam ja, i svako je dodjeljeno drukčijim životnim razdobljima i stadijima. Kralj sam postala tek udajom, i to jako mlada… I iako sam obožavala svoje djevojačko prezime, baš zbog nekog luckastog familijarnog ponosa, Kralj sam jako brzo primila baš k’o simpatičan dodatak svim licima mojih Antonija… Na kraju krajeva, i dan danas za večinu meni bliskih osoba, ja nisam nikakva Antonia Kralj, jer mi je nadimak ostao kao doživotna osobna iskaznica. Više sam svako slovce svog nadimka nego Antonia ili Kralj. No u svijetu pjesništva rado guram baš ta dva, “zvučno je”, kažu… Iako na ovo Kralj nikada neće biti nadodata -ica, Antonia ostaje kao jedna malecka podsjetnica da sam na prvom mjestu ženskog roda , ali onda i Kralj, baš k’o u inat njima ili meni u čast – nikada neću biti kraljica. Ostajem tako bez omjera; jednom dozom tajanstveno ženstvena, drugom pak brutalni kralj što uživa u upravljanju svog kraljevstva. Moje ime želi biti ravnoteža, iako je teška kontradikcija… Baš takva sam i ja, iako spojena svim licima u jednu nedokučivu, ali ipak sjajnu točku svog pogleda.

Šta poezija dodaje, a šta oduzima tvom životu?

Pjesme pišem od prvih naučenih slova… Moja mama još negdje ima spremljene moje prve pjesmuljke. Od tada do dana današnjeg nisam prestala pisati, ali naravno mjenjajući stalno i stilove i teme i inspiracije… Volim reći da je meni pisanje isto kao disanje. Do 2012. god. nisam ni pokušala objavljivati svoju poeziju, najviše iz tog razloga što me bilo sram – davati na vidjelo i sud svijetu nešto što je za mene bilo potpuno osobno – moje riječi. Nisam ih baš rado djelila nikom na čitanje… Onda kad sam počela, čini mi se da je više nemoguće stati… Ne očekujem od poezije niti zaradu niti ime, ali to je moja prva ( možda i urođena ) ljubav… Ja nikada ne bih stala pisati ni da mi nijedna pjesma nikad nije objavljena… A ovako je to za mene višestruka strast. Sad one napisane na papiru , prepisujem na laptop, na fejs, šaljem na natječaje, u časopise,fanzine… A već su i dvije nove zbirke na vidjelu. Pisanje na taj način zbilja prelazi u nešto više od hobija ili poziva… Sve to zajedno oduzima mnogo vremena…ali opet, to je slobodan posao , i to posao koji volim. Uklopim ga bilo gdje i bilo kad… Ali najčešće je to u sitne nočne sate kad moje curice zaspu. Noć za mene ima posebnu vezu sa samoćom. I ja volim biti treća smjena, po pozivu dakako. U principu, poezija mi daje slobodu koju nemam u svijetu… Daje mi pravo na glas, koji se inače ne čuje u svijetu… Daje mi ispunjenje ravno vječnoj zaljubljenosti. Kad bih rekla da mi išta oduzima, po svom pojmu bih lagala… Jer jedino što ja ulažem u nju ( osim disanja 🙂 ) je vrijeme. A vrijeme mene juriša cijeli život, pa sam uhvatila neki kaotičan, ali ipak prijateljski korak s njim… Za pjesme ga uvijek stvorim. Posebno u one dane nekontrolirane inspiracije… Ja tad moram da pišem…jer sve šta propustiš, nećeš više nikad tako zapisati. Tako su mi znali sijevati stihovi umom usred noći ; usred polusna… I često bih se bez razmišljanja dizala da ih bilo gdje što prije naškrabam…jer znam, ako ne tad…ujutro su izgubljeni. S vremenom je lako, ono mi popušta 😉 Ali s ljudima je mnogo teže… Mnogima se ne sviđaju moje pjesme – dali zato što se ne slažu s njima ili ih ne razume, meni je svejedno… Dok god ima bar šaćica onih koji će moju poeziju doživjeti baš onakvu kakva je… I voljeti ju takvom.

Koliko se puteva otvorilo nakon objavljene zbirke „Prašnjave staze“ ?

“Prašnjava staza” je ,dok je bila u pripremi, za mene predstavljala najveću sreću – životni san. Ona je online izdanje Studio Tim-a iz Rijeke,a tiskanih primjeraka je bilo samo pedesetak, koje sam uredno podjelila svima… U to vrijeme sam već bila članica DADAntija, pa su mi tako oni organizirali malu promociju… Bilo je to prvi put da čitam pred više ljudi, i tu mi je “prašnjava staza” otvorila novi put… Sve aktivnije i aktivnije sam počela objavljivati po raznim fejsbuk stranicama, i s vremenom strah ili sram od mase je potpuno nestao. I tu mi je “prašnjava staza” otvorila još novih puteva… Počele su tako već i objave u časopisima pa onda i nagrade na natječajima… Tako da kad povežem cijeli slijed događaja, “Prašnjava staza” je upravo bila pravi put, mada je osobno i ne smatram pretjerano posebnom… U nju san ‘natrpala’ svega i svačega -skupljanog kroz godine zelene mladosti, jer kada je nastajala nisam mislila da ću s njom krenuti dalje, mada koračić po koračić, već sam gledala na to kao da će mi ona bit jedina zbirka za života. Ja nažalost nisam zadržala ama baš nijedan tiskani primjerak, ali ona je živa u virtualnom svijetu – uvijek dostupna… Mada se mnogo toga mijenja u mom pisanju, jer je i moj život i moj karakter takav – hirovit, pun promjena, pomalo luckast i nerijetko dramatičan; svejedno je i “Prašnjava staza” jedan dio mog pjesničkog i realnog, pa i duhovnog odrastanja.

Svoju poeziju objavljuješ u brojnim časopisima i portalima (Studio Tim, Afirmator, Avlija, Književnost uživo, Blacksheep.rs…) Kako se osećaš kad prospeš reči pred publiku?

Sada u ovom stadiju svog stvaranja, nemam apsolutno nikakve brane između sebe i “publike”, tj. meni je posve ravno koliko njih će to lajkat na fejsu, koliko ih neće uopće shvatit o čemu pričam, koliko će ih se podsmjehivat mojim stihovima sebi u bradu, i koliko njih će me shvatit u potpuno kontra smislu, pa me čak i prozivat zbog toga… Ništa od toga nije mjerodavno. Moj dio zadovoljštine leži samo u onom dijelu tog procesa- da je moja pjesma objavljena. U poeziji po meni ne smije biti previše pravila, jer ona je u suštini potpuna sloboda, i svak tko ju piše u slobodi svog uma – razlikovat će se od ostalih. Jer svi smo mi individue, unikati koji trebaju isticati svoju posebnost. Naravno da su neki sličniji, a neki potpuno različiti – i upravo zbog toga se o ukusima ne raspravlja. Po meni ni dvjesto lajkova na fejsu nije ravno onom osjećaju kad se nađeš na popisu rezultata nekog natječaja ili sadržaju časopisa, iako bi to nekima moglo zvučati sebično, moje gledište nije takvo. Jednostavno smatram da u širokoj masi (npr. fejsbuk) ljudi lakše gube svoju individualnost i podliježu mišljenju večine, ukusi postaju nevažni, lajkovi se bacaju na temelju imena ili ulizivanja, svi su s nekim i svi guraju svoje… Mnogo je manji broj onih koji doista pročitaju sve te pjesme pa iskreno lajkaju samo one njemu najbolje ( tad individue prepoznaju lako sebi slične). Mnogo više mi znači šaćica ljudi koji me vole čitat jer u mojim pjesmama nalaze sebe ili zajednički jezik na bilo koju temu, nego cijela gomila “ravnopravnih” kritičara.  Ja ne volim biti ista kao gomila, na neki način prezirem to. Ali nikoga ne mrzim niti prozivam, dapače, obrušavam se na masu kao takvu, jer bih voljela da je više unikata svjesno svoje posebnosti. Mislim da je mojih “pristaša” u suštini malo, ali su to baš oni koji su mi slični… I oni mi otvaraju puteve. Masa nije dobra za suđenje, pojedinac je sebi odgovor… Jedni u drugima možemo samo tražiti puteve do istine, objektivnošću razlučivati vlastite stavove i rasti za sebe, ne za “što drugi misle o tome ”. U svijetu je previše publike, a malo onih pod svjetlima pozornice. Iako ovi na pozornici jesu u službi publike, jer svaka umjetnost nosi po(r)uke, ipak je publika ta koja plješće, s oduševljenjem ili nerazumijevanjem… Jer svi smo individue, ali i svi smo dio iste gomile.

Od 2013. godine si članica grupe DADAnti koja promoviše eksperimentalnu umetnost. Da li nam možeš reći nešto više o tome?

Za DADAnti znam još od njihovog nastanka, Split je zapravo mali grad, jer svak zna svakoga… Moj Barba Franko Bušić je ujedno i predsjednik udruge, pa me on često pozivao na večeri DADAntija. Počela sam aktivnije prisustvovati DADAnti ponedjeljcima tek nakon objavljene “Prašnjave staze”, i postala ponosna članica te grupice… Udruga DADAnti  bavi se promicanjem eksperimentalnog pjesništva i ostalih vrsta eksperimentalne umjetnosti, posebice performansa, kolaža, eksperimentalnih filmova, stripa i drugih vrsta likovnog izričaja. Mi smo svi ‘anti’, mada nitko nije isti, a u DADAntiju je svaki prihvačen. Dapače, u DADAntiju si slobodan i pozvan da izraziš svoje ‘anti’ na koji god način… Po meni je to baš ona sloboda koju nalazim, a i izražavam u svojoj poeziji.   Od prošle godine uspješno je utemeljen i naš ogranak u Rijeci. Redovne DADAnti večeri u Splitu održavaju se jednom tjedno, a ponekad se ubace i gostovanja ili vanredne večeri. U DADAntinakladi izašlo je već nekoliko naslova – izdanja naših članova, a tu su i mnogobrojni performansi koje izvode i osmišljavaju članovi udruge, te izložbe, promocije, putovanja,… Objavljen je i zbornik „Dadanti pesnici“ u kojem su većinom zastupljeni članovi udruge iz Splita, a objavila ga je naša partnerska udruga Poezin iz Beograda i u tiskanom i u elektronskom obliku. Ostvarili smo preduvjete za formiranje ogranaka u Zagrebu i Puli. Tako da – DADAntiju se smiješi uspješan razvoj i napredak, i sretna sam što sam našla malu grupu u kojoj “ja mogu biti ja”… A uvijek je bilo i još uvijek vlada ‘selo priča…’ , ali meni je draža “za dobrim konjem prašina se diže” ( pa staza iza njega ostaje prašnjava 😉 ). Ja sam kontra kontre sebe same, zato se vidim u DADAntiju… A kako DADAnti utječe na mene, bolje će reći moje novije pjesme. One su sve iskrenije i slobodnije, izražavam se u potpunosti onako kako mi dođe, i pjesme kao i uvijek pišem iz daha, u datom momentu na licu mjesta joj stvorim početak, naslov i kraj – bez puno kompliciranja i mjenjanja. Pjesma može biti dobra ili loša, ali ona je čista i tečna, jer ju je u načelu podsvijest stvorila. Trudim se živjeti po načelu ‘anti anti’ ( da, da…anti 🙂 )- protiv sam suda između pojedinca i pojedinca ( jer tko sam ja da ti sudim ), jednako koliko sam protiv suda mase nad pojedincem , jer “masa je slijepa, treba joj štap umjesto nogu ili omča oko vrata” – gdje priznajem da i ja sudim – kao pojedinac nad masom, te s tom priznajom postajem ‘anti anti’ ili kontra sebe same, zgražajući se na kraju priznati da time postajem ista k’o i svi… Nije dovoljno uništiti čak ni predrasude, jer i takvi imaju predrasudu -nad predrasudom. Trebamo uništavati u sebi ono zašto sudimo drugima, svaki pojedinac za sebe, i “mišljenje mase” kao takvo ne bi postojalo, ostale bi samo grupice sličnih sebi, ali bez mržnje ili osude prema ostalim “manjinama”.

Udruga DADAnti sada ima 79 registriranih članova s prostora ex-yu. Sve aktivnosti udruge mogu se pratiti i na fejsbuk stranici DADAntija.

Šta sve možete da progutate svemir i ti?

Uh… Ovo pitanje bih očekivala jedino od sebe same, jer je možda u njemu i sadržana sva nerazumljivost mojih stihova. Ja sam teški analitičar, i zaključke koje donesem nikada ne držim kao apsolutne istine, ali još manje vjerujem u krute ‘činjenice’ svijeta. Od rođenja nam ne dopuštaju da koristimo sebe kao promatrača, već da budemo dio večine – sve što nam kažu je tako, od kućnog pa do školskog odgoja(autoriteta) dresiraju nas, jer cilj je što veča masa sljepaca, a dijetetu je lako isprati mozak i postaviti u njemu krive temelje. Škola je po meni čisti primjer svjetovnog apsurda – masa iznad pojedinca, ne daju ti da učiš i budeš samo ono što te zanima; već svima isto – po mogučnosti i napamet nabubana gomila krutih i omeđenih “činjenica” od kojih je više od plovica upitna, da bi se ubila sloboda pojedinca i mogučnost da posumnja; upotrijebi svoj razum da preispita, jer onda je ugrožena hipnoza kad odraste u čovjeka. Tako mnogi izgube ono s čim su rođeni, jer ja sam uvjerena da postoji smisao za svakog , da postoji bog i da je on upravo ta apsolutna sloboda koja čovječanstvu promiče jer je sve odavno pošlo po zlu, pa više nije jedan razlog zašto je svijet postao ružno mjesto, kad je sam po sebi nedokučivo predivan – apsolutno savršen. Ljudi su hipnotizirani jer je današnji život toliko brz, da nemaju vremena ni snage za buđenje,  upravo jer je to u interesu ‘zla’. A zlo u ‘normalnom’ čovjeku ne može prevagnuti, jer puno više je dobroga u njegovoj prirodi. Zao čovjek je po meni bolestan čovjek. On i nijedan drugi. Večina onih koje mi danas nazivamo ‘bolesnima’ su dobre duše zarobljene u hendikepu svog tjelesnog-fizičkog stanja ( materija ), jer nije um jedini kralj – pa duša je zaboravljena kraljica koja bi u svijetu trebala biti uvaženija, ali joj još samo pojedinac može vratiti potpuni sjaj. Svijet je naopak, u banalnostima i suštinama. Šaćica zlih konce povlači, osljepljuje masu na tisuće načina,a time ujedno i svakog pojedinca uspijeva i želi isprati – da budu što sličniji,da se ne ističu u gomili, da zaborave da su rođeni sa smislom, i sve što misle moraju misliti s masom – jer masa odlučuje… a masom se zapravo najlakše kraljuje. Masa nije svjesna svoje jakosti. Možda su na moja uvjerenja primjetljivo utjecali ”anarhistički” stavovi, za koje sam također kadra reći da sam rođena s tim… Ali onda sam s druge strane potpuni ‘hipi’, jer ja vjerujem samo u slobodu, ljubav, dobro i mir… Sve je to jedno i sve je to isto – bog, svemir,svijet,čovjek… Time vlada apsolutna sloboda. Dakle nema toga što svemir ne može progutat, jer svemir je savršen, ali iz očiju mrava na zemlji on je nepostojeća mrlja, čak i za oči čovjeka izgleda naprosto kaotična razbacana gomila sjajnih točkica; ali dušom ne može pobjeći od toga da se divi i mjesecu i zvijezdama iz neobjašnjivih razloga. On je naše ogledalo, jer i svijet je ružan, a savršen… Kako iz koje perspektive. Jer i čovjek je i glup i dobar, i kaos i mir i prepun različitosti u jednoj savršenoj cjelini, a opet u pripadnosti gomili on je lako ugasiv sjaj kojeg nitko neće ni primjetiti (ogledalo mu je svemir). U gomili vladaju pogrešni kaosi, jer su nas osljepili i sve vrijednosti izvrnuli -pa nas time hipnotizirali. Materiju smo za boga postavili i sve moguće slobode u kalupe strpali. A svemir nas nije napustio… Tu je, neprimjetan i tih, sve nam kao ogledalo govori… Da smo svi kao pojedinci savršeni kaosi, i vjerujući samo u slobodu i u jedno, možemo svačiju perspektivu poštovati. Mi bismo mogli živjeti u raju, po uređenju možda sličnom anarhiji ( ali njenoj dobroj strani)- da nas ništa ne dijeli, ali imamo potpuno pravo na svoje individualnosti, da slobodu stvaramo u svakom gledištu, i umjesto što sudimo drugima, a dio smo njih, svak se sebi treba okrenuti – usavršavati svoje kaose i vječno težiti savršenstvu, svjestan da ipak od nikog nisi savršeniji … Svak svojim sjajem dušu ponovno za kraljicu svijeta vratiti. Vjera svakog čovjeka treba biti ljubav- kao pojam svega u svemu, apsolutne slobode, smisla kojem teži svaki pojedinac da bi tako spasio svijet. A bog je i ljubav i svemir i živi u svakoj duši i daje joj slobodu do beskraja. Ljudima je jedina vjera religija, ograničeni su imenima, bojama, nacijama, i tako do beskraja. Njima je bog materija jer je ona puna prevara, iluzija, pravila i dijeljenja. I taj bog ih želi učiniti upravo takvima- masom ružnih izmišljotina bez mozga (a kamoli duše) i bez svoga “ja”, masom osakačenih anđela kojima je kaos ružna i realna pojava… Svijet je naopak. Jer sa one druge strane ogledala – taj kaos je zapravo savršen, duša je jednina svemira, bog je nevidljiv jer nema granica, apsolutna sloboda – smisao svega i ničega. PoJEDINAC i svemir su sve. Jedno. SveMIR je anarhija sam po sebi, samo je bitno s koje strane medalje čete tu anarhiju gledati. Ja ću nastaviti govoriti da sam savršeni kaos, jer po meni duša je jedina koja ostaje vjerna slobodi… Tako gutamo svemir i ja, ne marimo za ‘svjetovno’ i njegova zla, jer u svemu leži ljubav, ima bezbroj bezbroja lica, ali je jedna jedina, vjerujući u nju priča mora imat sretan kraj… Za nekog sam utopista, za sebe samo čuvar svoga smisla.

Po tvom mišljenju, kakva je književna scena u regionu?

Šarolika, ogromna i u najmanju ruku podjeljena. Prekratko plivam u tom svijetu da bih uopće mogla procjeniti veličinu oceana. No, ono što iz mog iskustva mogu zaključiti je da definitivno puno,puno ljudi piše. Kritičari bi to vjerojatno smatrali lošim, jer zaključuju kako svi pišu a nitko ne čita. Po meni nije to toliko bitno, mada je lijepo imati svoje čitaoce, ipak bih I bez njih pisala, jer poruka ili mantra koju pjesma nosi je svejedno poslata u svemir samim nastankom te pjesme… iako možda ona odjekuje jače I čitanjem, ja mislim da je ipak vrijednije ako i samo jednog čitaoca usmjeri,utješi, probudi ili mu pruži dobro u bilo kojem smislu, nego tisuću njih što će ju letimično pročitati I neće doživjeti nikakav osjećaj. Ali problem nije u tome što svi pišu, nego su opet i u tome svi isti… čitaju se oni međusobno, kao i što se moda prati u svemu, tako je nažalost i ovo svedeno na komercijalu i površnost… vidim to, a toliko ni ne čitam sve, pa mi je jasno o čemu kritičari pričaju. Pišu pjesme s namjerom umjesto spontano, s izmišljenom laži umjesto maštom i s ciljanom publikom, a ne sa svojom istinom (pa makar neshvačenom ). Bukovski je sve o tome rekao kratko I jasno “oni su se smijali meni jer sam drukčiji, ja sam se smijao njima jer su svi isti”, dakle, bilo bi super da svi pišu zato što su zato stvoreni, ali nažalost velika večina tih pjesama su klonovi u bespuću drugih klonova. Onaj tko ima poziv će se istaknuti, možda nikad biti ni slavan ni glasan, ali opet će biti veći od svih “falših” jer se usudi svoju posebnost pokazati. To je ono što nedostaje ne samo književnosti, već umjetnosti samoj… A ono čega imamo i previše je dakako apsurd. On je ta magla nad svijetom koju ljudi ni ne vide jer su osljepili upravo od nje… Prestižne nagrade za književnost dobivaju… zna se već koji. Koliko smiješna postaje ta umješanost novca (našeg boga jedinoga) u baš sve aspekte slobode… ja ne mogu mrziti nikoga, voljela bih ne suditi nikome… ali čovjek sam i nepravda lako izazove baš kontraefekte – bijes I uzvračanje istom dozom nepravde.  Tada sudiš i time se rušiš – isti ste. Ali mogu reagirati smijehom, jer neću dopustiti da me tuđa zloba ili površnost iznervira… I dok se smijem, neću se smijati tom jadnom pijunu koji je novcem i vezama došao do ‘prestiža’, to je njemu na dušu… smijem se tad u lice apsurdu svijeta, sva zadovoljna i sretna kao da mu govorim “ne,ne, nećeš me zajebati… našla sam te I tu…opet me nisi uspio oslijepiti..”  Sigurna sam da ja osobno neću nikad pročitati bestseller nekoga kome se na samoj pojavi vidi da su mu bogovi kruti I opipljivi, svi lako potkupljivi, I ne želim umanjivati vrijednost njenog/njegovog remek-djela, jer ipak je to dobitnik prestižne nagrade… ali imam izbor da tu knjigu nikad ne uzmem u ruke, pa tako fino obranim svoju dušu od donošenja ikakve osude, kamoli zavisti ili mržnje. A takve prestižne nagrade… ne bih išla preduboko u objašnjavanje koliko su za moj pojam “prestižne”, samo znam da je eto I u kulturi pa tako I književnosti (baš ko I u priči o svemiru) apsurd već digao svoje zastave i skoro pa pobjeđuje… ali moje je gledište uvijek ono pozitivnije (da ne kažem objektivnije), jer bih inače izgubila volju za život… Stoga ću reći da je po mom mišljenju književna scena u regionu šarolika, ogromna I u najmanju ruku podjeljena. Obožavam čitati tek nekoliko autora koji su meni zapeli za oko svojim pisanjem, i o njima ne sudim po tome dali im je ime priznato ili ne… ne moram ni čitati njihove biografije. Ipak sam najviše oduševljena otvorenim vratima tog svijeta pisane riječi između naroda kojih je politika predugo apsurdno djelila… Nisam hrvatica niti je on srbin/ bošnjak /crnogorac ništa više od toga što se razumijemo ondje gdje granica nema – po jeziku kojim pišemo svoja djela, a ona nas spajaju i čine sličnima, bez narodnosti i važnosti. Prestižne nagrade ostavljam prestižnima, ja se s puno više ponosa čitam na stranicama fanzina (najčešće stižu s adresa iz zemlje zvane Srbija), kad prođem na natječaju znam da sam prošla jer se nekome svidila moja poezija, bez ikakvih poguravanja, bez kuverti, bez prestiža, bez obzira na sve…  I to je ‘u mom svijetu’ jedina književna scena koju poštujem. A omjer kvalitete I slobode je više nego zadovoljavajući kad čitaš samo one koje si zapamtio baš zbog originalnosti, kad odbaciš bestseller jer te boli uho što su ga svi čitali, ako tebe ništa k njemu ne privlači, I kad shvatiš da mjerila kritike i najpoznatijih faca za tebe ne moraju vrijediti. Meni je književna scena regiona prezadovoljavajuća; najbolje uspijevam na nepoznatom terenu,(valjda je tamo manje prestiža i korupcije, pa ostane mjesta za sitne ribe), dok se na svom domaćem terenu malo teže progurat… tu se baš i ne uguravaju tek tako nepoznata imena, za to ipak treba imati malo drukčije ambicije. Za mene to more komercijale nisu konkurencija, jer nismo ista kategorija, kao što ni prestiži na mojoj sceni ne postoje, neki bi dupe dali da su dio te scene. Generalno, naši narodi se jako dobro poznaju i prate u pisanoj riječi, otvorenih i slobodnih ima svugdje, a takvi se lako međusobno pronađu, prepoznaju i surađuju, pa i prijateljski ili s poštovanjem pomažu … to u vijestima neće pisati, jer književna scena  u javnosti se po mnogo čemu razlikuje od ove žive scene u regionalnoj interakciji. Ne valja se zamarati apsurdom, jer on jača našim bijesom… treba ga ignorirati i zaobići…eventualno mu sarkastičan smješak nadobaciti. Toliko o mom mišljenju o književnoj sceni – mali su za sebe veliki isto koliko i veliki zapravo jesu, ali po čijem sudu? Ta scena je podjeljena u više kategorija, u nekima je književnost jača no ikada, dok u nekim drugima se i sama književnost zasrami svog imena…pored takvih ‘autora’ ; pored takvih ‘ remek-djela’.

Poezija koju si objavila na našem portalu svedoči o ženi u muškim pantalonama, koja se ne libi da nazove stvari pravim imenom. Koliko je autocenzura strana reč u tvom rečniku?

Potpuno strana. Ne cenzuriram se uopće. I psovke su dio današnjeg vokabulara, mada ih ‘književni jezik’ kao takav odbacuje. U svakodnevnom životu svi ih mi koristimo kao ubacivanje malo ljudskosti u izglumljene ‘finoće’ i maske svakodnevnice. Meni one upadnu točno tamo gdje i služe – opišu najbolje ono što bi autocenzurom vjerojatno pretvorila u potpuno drugo značenje. Ne ustručavam se pred riječima, jer one su iste k’o i sve – savršene i kaotične u isto vrijeme. Sarkazam će također mnogi iščitati na ‘moj’ način, dok će ga drugi osuđivati; stvarati sliku o meni kao o bahatoj i egoističnoj osobi. To su njihovi problemi ili njihove ograničenosti, i ja im u tome ne mogu puno pomoći, jer poezija je način na koji govorim;ali onaj subjekt kojem se obračam se možda neće ni prepoznati ( a trebao bi) , dok će se netko drugi u istoj toj pjesmi naći uvrijeđenim ,a s mog stajališta taj se u njoj uopće nije trebao pronalaziti… Autocenzurom se bave baš onakvi što pišu za lajkove – biraju riječima načine za izvuči iz mase suosječanje ili razumijevanje. No što je više u pjesmi  tog izbirljivog ( cenzuriranog), to je pjesma po meni lošija. Šuplja i lažna. Možda se čini da se postavljam prema svijetu s visoka , dok psovke u poeziju trpam kao da su neizbježna smjernica onima koji su za mene slijepi… A o “ženi u muškim pantalonama” bi se moglo dosta toga kazati… iako je najvažnije to da spol nije ništa drugo osim još jedna granica u ljudskoj svijesti. Ja uživam u svojoj ženstvenosti na tisuće načina, i to sve više i više što sam starija… ali kakve veze ima ženstvenost ili muževnost kad mi to ne gledamo lijepim očima, nego prosto generaliziramo na ‘tipično muško’ i ‘tipično žensko’ – bilo to razmišljanje, ponašanje ili bilo što treće. Ja nikad nisam osporavala da se s muškima puno bolje slažem i puno više družim nego sa ženama… jer možda ne razmišljam niti tipično, a kamoli muški ili ženski… Spol je nebitan i mozgu i duši, ako je osoba koju to dvoje grade dovoljno ‘svoja’ da ih upotrebljava kako ju je volja. Spol je istaknut fizički – tjelesno – materjalno… Površina je za čovjeka nažalost uvijek  presudna, materija vodi glavnu riječ u stvaranju pravila, pa im pojava žene s ‘tipičnim muškim’ sarkazmima ili obrušavanjima (i psovkama) nikako više ne djeluje kao ‘normalna’. Eto, ja sam rađe savršeni kaos bez spola; dovoljno ženstvena za upotrijebiti tu ‘magiju žene’ kad god je za nju prilika, nenamjerno i spontano – ja se samo izražavam kako i osjećam, jednako lako kao što ću ‘tipično muško’ rasklimati izjavama ili ponašanjem koje će posramiti i muškarčine, bez da trepnem reći ću “imam veča muda od tebe” (ako je to zaključak moje analize). A čak I moja sklonost muškim prijateljima nije to od mene stvorila, već je u meni od malena ‘muška’ strana isticala svoj bunt , I gradila svoje čvrste temelje koji nikako ne bi mogli biti izbrisani iz mene… jer ja sam ih namjerno odgajala, na njih (u inat) još i bila ponosna. Sa ženama sam se uvijek osječala pomalo neuklopljena, i večina onih koje su bile posebne u mom životu su to isticale i u svijetu… I sve koje smo takve, upravo smo ‘dovoljno’ čovjek da bi i u muškim pantalonama izgledale privlačne, isto koliko u haljini  možemo ‘muški opsovat’ i ostati ženstvene… Ali iznad svega , bez predrasuda, osuda i kategoriziranja – ja sam čovjek (svjestan)   svoje seksualnosti i ne miješam ju s ‘mozgovnim’. Razum će i u suknji kad treba surovost pokazati… I opet uskočiti u muške pantalone kad god mu ta ‘promjena’ adekvatno riješenje donosi.

 Nedavno si osvojila treću nagradu za najbolju pesmu u regionu, časopisa Avlija. Koliko ti priznanja i nagrade znače?

Veoma sam počašćena tom nagradom, isto kao i svakom drugom. Voljela bih biti ‘lažno skromna’ pa reći kako nagrade nisu važne… Ali bez lažne skromnosti, meni je svaki put kad dobijem neku nagradu to od iste važnosti kao da sam fakultet uspjela završiti. U poeziji nema trčanja put neba samo zbog slave I koristi, jer danas malo tko ( ili nitko ) od nje ne može živjeti. Uspijesi u poeziji su maleni koraci u moru njih koji isto žele poletjeti, ipak koraci koji su za moj pojam ogromni. Jednako mi znače priznanja službenih festivala i natječaja; jesam li prva ili zadnja na popisu sadržaja nekog časopisa; objavljena pjesma na web stranici bilo koje sorte bilo koje države regiona… jednako me sve to veseli i oduševljava. Baš jednako toliko me obraduje i svaka moja novo-objavljena pjesma na Blacksheepu, i svojim izlaskom na ‘svjetlo dana’ virtualnog svijeta, uljepša mi moj ‘realni’ dan. Pa iako ne ide sve u biografiju kao nagrada, svaki i najmanji korak na tom putu za mene je čista ljubav, a ne put do nekog uspijeha. Nagrađena sam svaki put kad se stranac oduševi igrom mojih strofa i izraza, pa mi se obrati u tom virtualnom svijetu (kao da sam vrijedna divljenja) I bez obzira na spol, dob, udaljenost, izgled ili bilo što slobode lišeno, mi se prepoznajemo… s mnogima od njih nastavim ugodni razgovor… s nekim izmjenim zahvalnost u par rečenica, a s nekim se nastavljam dopisivati i upoznavati – pa neke već i od srca prijateljima mogu nazvati, mada se nikad nismo uživo vidjeli, ni čuli, ni ruku pružili… To je tek prava nagrada pjesniku koji stoji iza svojih pjesama – da naiđe na one koji čuju boju njegova glasa i u tišini beskrajnog prostranstva interneta isto kao i u galami svijeta; one koji mu svojim uspoređivanjem sa porukom tih stihova daju još jedan mah u krilima… inspiraciju za još mnogo pouka između redova, te unaprijed utjehu kada nalete oni puni kritike i osuda. Znače mi fanzini , Ili poneki zbornik, kad poštom stignu kao da je moja adresa na njih preplačena. Ipak, pored svih tih tuđih priznanja I nagrada, meni je i dalje samo naprosto pisanje novih pjesama najveća zadovoljština i priznaja. Kad ju naškrabanu prvi put u komadu pročitam i pomislim “odlična”, ja tad postajem sama sebi prva nagrada…

Zašto si ti crna ovaca?

Crna ovca sam po rođenju, kao i svi mi, stvoreni smo da budemo unikati… ali eto, ja sam odgajana u nekoj adekvatnoj slobodi i od strane roditelja i kasnije od društva, jer sam uvijek birala (ili oni mene – ili je pak svemir to uvijek namještao) sebi slične, samo po tome što su unikati sami za sebe. Crna ovca sam jer sam zavoljela ‘crninu’ svog ruha, iako je za mnoge bijele ovćice ta boja (kao što i sve doživljavaju doslovno ) simbol anomalije, jer oni  pucaju na prvu i onda se svi slože. Moja crna je svjesna da nije niti boja, ali mi je svejedno uvijek najdraža među svim ‘pravim bojama’. Moji su pogledi na svijet po mnogo čemu ‘ludi’ u očima stada, ali ja tom stadu nikad nisam ni obečala da ću mu pripadat… ja se ne želim uzdizat iznad njih i reći da sam ispravna, jer bih time sebe u svojim očima spustila na još nižu razinu od svih milijona bijelih klonova…jer nije njima jasno da I bez stada, ja imam mnogo dobrih drugova, raštrkanih po svijetu – od puževa do vukova, i prema svima se trudim biti jednaka. Upravo bjelina stada kojom se diče za mene je zabluda koja ih polako ubija… Jer hipnotizirana masa nije ništa drukčija od mrtvila, i to ne smrti ( ona je još divna- samo jedna mistična točka ), već onog mrtvila svakog ‘normalnog’ čovjeka… Iluzija kojom je zaveden ga pušta da tvrdi kako je slobodan, ali sloboda je izgubila svako slovo svog imena u četiri zida takvih ‘normalnih’ življenja… Posao, kuća, televizija… Tako žive milijoni bijelih ‘normalnih’ ovčica, iz dana u dan, iz dana u dan… Njima je dobra njihova monotonija, i oni ne primječuju da ta bjelina njihovih runa nije simbol dobroga ili ‘normalnoga’… Svijet je naopak. Njihova bjelina govori koliko su isprani, podsjeća ih da su svoju crnu odavno izbljedili, i da upiru prstom u one koji su je sačuvali, jer su podsvjesno zavidni… Podsvijest je njihova ogorčena jer je u hipnozi ona prva koja se ušutka. Za mene je baš ona posrednik između duše i svijesti (koji, ako ga slušaš, glasno i jasno govori). Zato je baš među bijelim ovcama najviše ‘baba tračara’ – muškog i ženskog roda ili bez spola, jer takvi ne žive život, oni žive mrtvilo…predugo učeni na to… Pa nesvjesni svog ogorčenja i apsurdnosti sve što znaju je drugima suditi… Pojedincima, crnim ovcama, baš onima koji bi im mogli oči otvoriti. Svaka crna ovca nije ni blizu savršena, ona je najčešće kaos u očima ‘normalnog’ svijeta… Ali ona je živući primjer slobode, duša što još uvijek prepoznaje boga i na ovaj ili onaj način ga kroz sebe preslikava. Jer sam savršeni kaos, ni umišljen ni preponizan, baš zato sam crna ovca… One su tu da otvore oči bijelima, da je na kraju krajeva boja ruha samo natuknica, a ne granica… A ‘normalni’ su sami sebe prozvali normalnima… Jer naopak svijet treba gledati stojeći na rukama, pa kako Isus kaže ‘ne treba zdravima doktora, nego bolesnima’ – upućuje slijepe k budnima… S mog gledišta : crne ovce su tu da pomognu ostalima. I svi mudraci, filozofi, umjetnici, proroci ( i razni drugi anonimni ali svjesni pojedinci ) bili su crne ovce u očima društva u kojem su živjeli. ‘ Ali ja ću rađe biti luđak, nego utopljeni pličak...’… pa koliko sam crna ovca, najbolje govore moji stihovi.

Tijana Banović

Fotografije: Antonia Kralj