ANASTASIJA CVIJANOVIĆ: Svetlo koje tražimo je u nama

Anastasija ima samo devetnaest godina, a već je očigledno da ume najponosnije da nosi svoje crno runo. Samo nekoliko dana pre prijemnog ispita uspeli smo da izmamimo od nje neke dirljivo iskrene odgovore na pitanja od egzistencijalnog značaja (kada ste glumica i pesnikinja u malom gradu). Prepoznatljiva po širokom osmehu i nagradama koje niže zahvaljujući svom talentu i radu, Anastasija Cvijanović vam otkriva kako zvuče aplauzi kada ste na sceni i kojim bojama glumci boje svoje stihove.

Kako si se probudila u glumi? Šta te jače doziva: poezija ili dramski tekst?

Nisam ni znala da glumim. Nisam zapravo ni slutila koliko je to kompleksno, zahtevno i primamljivo. Shvatila sam da se time predano bavim, tek posle odgledanog snimka premijere predstave “Iza kulisa”. Kad jednom osetiš čari uspeha na sceni, kasnije ne osetiš ništa draže.

To je poput velike ljubavi.  Poezija i dramski tekst imaju nešto zajedničko, veoma važno. Ono što probija kožu i svakodnevnicu, imaju – slobodu. Zato, ne mogu da biram.

 

Nedavno si osvojila prvu nagradu na 15. Đurđevdanskom književnom konkursu za ciklus pesama “Volim da mislim da je voleo boje”. O kakvim bojama je reč? Da li je ova nagrada unela u tvoj svet još neke nijanse?

Reč je o pastilnim bojama. Dosadnim, tužnim. Bojama o smrti, i sećanje na smrt jedne drage osobe. Ali su tu kao dokaz, kao kontrast svega onoga što nas čini srećnim, da ukažu na sreću, i na to koliko jedan život može da bude lep. Kontrast je divan, jer te probudi za sve očaravajuće što olako primaš. Iako nisu pisane da dopune jedna drugu, to čine. Boje i dodiri prirode, večita su inspiracija. Nagrada, neočekivana, bila je potvrda za moju prvu godinu pisanja poezije. Moje prve pesme su se svidele “velikim zverkama književnosti”, i to je velika stvar! Sad mi sa police diploma viče – Možes ti to! I stvarno mogu, u danu dobijanja nagrade, napisala sam još par pesama. Veliki je podsticaj za mene!

 

Na Međuokružnoj smotri amaterskih pozorišta u Lebanu pre mesec dana dobila si nagradu za najbolju žensku ulogu. Kako je zvučao taj aplauz?

Pozdravila me gluma! Ne umem puno da pričam o aplauzima. Svaki bude najbolji kad scene završiš onako kako si zamišljao.

Kako izgleda imati danas u Srbiji, u provinciji, 19 godina i želeti, umetnički želeti?

 

Zamara život u provinciji. Pogotovo sa umetnicima. Bilo kakvim umetnicima. Još teže je videti toliko potencijala, toliko talenta, i toliko strepnje da ih ne pojede mrtvo more. Za sada se dobri ljudi drže. Kao i moje verovanje da može da se uspe gde god da si. To što je provincija, želja za rastom duše ne sme da opada.

Koliko toga može da se stvori u jednoj maloj sredini? Da li je pojedinac dovoljan da pokrene društvo ili je za to potrebno makar dvoje?

 

Čarolija se stvara ovde. Od malih, starih stvari. Uvek je lakše kad nas ima više. P. nema taj problem, ima dosta mladih, u svim starosnim dobima, koji imaju ideje. A dovoljna je jedna dobra ideja, i sve počinje. Ovako bajkovito izgleda ta priča, kad se oduzmu sve muke oko novca, prostora i negativaca.

Šta misliš gde će te odvesti tvoje želje? Gde će biti Anastasija za deset godina?

Znala sam da ću nekada morati da odgovorim na to pitanje. Ne mogu da procenim, jer ova današnja Anastasija, stalno menja uniforme i boravišta.  Želje su jednostavne.  Anastasija želi biti potpuno ona, uvek srećna i zagrljena voljenim osobama.

 

Zašto si ti crna ovca?

Zato što ću biti crvena. Zato što gubim fokus kad odgovaram na pitanja. Zato što volim da dosađujem ljudima. Zato što imam dugo ime i prezime. Zato što me očarava mahovina, kiša i magla. I zato što sam jedna od retkih koja istinski veruje da je svetlo koje tražimo na kraju tunela, u nama.

Razgovarala Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: Anastasija Cvijanović

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.