ANA KRSTIĆ: ISKAKANJE IZ ŠABLONA

Njene fotografije su neobične, inspirativne i umeju da iznenade. Gde su izvori njenog nadahnuća, kako je to biti fotograf danas i šta je potrebno da bi fotograf bio pitali smo Anu Krstić.

Kada je fotoaparat postao tvoja glavna igračka?

 

Fotografija je uvek igrala bitnu ulogu kod mene. Još u srednjoj školi me je sve zanimalo, ali nikako nisam sebi mogla da priuštim profesionalni aparat, tako da su moji počeci bili sa kompaktnim aparatom, a sve ostalo što on nije mogao da izvuče, radila sam u Photoshop-u. Prvi profesionalni aparat sam dobila pre 3 godine i tada je sve krenulo.

Kako bi opisala posao fotografa?

 

Sve zavisi od toga koju vrstu fotografije neko praktikuje. Posao fotografa može biti glamurozan, ali je potrebno mnogo truda i rada da bi to moglo da se postigne. Ja lično, još uvek nisam dostigla taj nivo. Moj radni dan počinje tako što pregledavam fotografije na raznim blogovima, forumima i sajtovima. Tu se onda stvori neka ideja, zatim se organizuje fotografisanje, traže se modeli, onda se 3-4 sata radi fotkanje i posle kreće postprodukcija koja može da potraje i par dana.

Kakvi ljudi, mesta i događaji te inspirišu?

 

Inspiriše me sve. To mogu biti kuće ili zgrade interesantnog dizajna, ljudi koji prolaze pored mene na ulici, cveće, sunčan ili kišni dan. Kada prolazim nekom ulicom ne idem pognute glave i u žurbi, već gledam sve oko sebe. Ponekad u žurbi ne vidimo koliko je svet oko nas lep, trudim da uživam u svakom momentu što više.

 

Kada se rađa fotografija: u objektivu, displeju digitalnog fotoaparata ili kada se izradi na papiru?

 

Čini mi se da se prvo javi u glavi 🙂 Kada uzmete aparat u ruke već imate predstavu kakav kadar ćete napraviti i kako želite da to izgleda.

U današnje vreme kada su svima dostupni digitalni fotoaparati i različiti programi za uređivanje fotografija – koliko je zapravo teško biti fotograf?

 

Teško je biti ozbiljan fotograf. Većina ljudi misli da su fotografi samo zato što imaju profesionalni aparat, ja smatram da nije tako. Potrebno je dosta ulaganja u foto opremu, rasvetu, memorijske kartice (nikada ih nije dosta), ulaganja pre svega u sebe. Čitanje hiljadu blogova, knjiga, izučavanje postprodukcije. Kao i svaki posao zahteva da se u potpunosti posvetite tome.

 

U kakvom studiju vidiš sebe za pet godina? Koga (ili šta) fotografišeš?

 

Vidim sebe u najmanje dva puta većem studiju nego ovom koji sada koristim, okružena kreativnim ljudima različtih profesija, koji su, isto kao i ja, voljni da naprave velike promene i dokažu da ima puno kreativnih ljudi i na jugu Srbije.

 

 

Zašto si ti “crna ovca”?

 

Crna ovca? Zato što se trudim da svojim radom iskačem iz šablona.

Razgovarala Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: Ana Krstić

Nema komentara

Ostavi komentar