All i want…

Jedan Veliki reče da su u životu najlepše  želje.

Jesu, ali ono sto je neophodno ponavljati, čega smo svesni samo na verbalnom planu, je da su želje najlepše već po samom svom postojanju.  Po načinu na koji nam pokrenu emocije i oboje dane maštom. 

Po tome kako, zajedno sa uspomenama, daju smisao svetu materijalnih stvari.

 Po tome kako odrede naš identitet i omoguće nam da spoznamo ko smo.

Njihova vrednost  skrivena je upravo u tome što ne zavise od toga da li su ostvarene ili nisu, da li su logične ili nisu.

Budite sigurni da je neostvarenima mesto baš u tišini, jer iz tišine nam Bog progovara. 

Bliži se kraj godine. A mi umesto da se radujemo novoj, kao dolasku novih mogućnosti, obično podvlačimo strašnu crtu. Tako smo naučeni. Nije do nas. Sumiramo ostvareno i neostvareno.  I ako neostvarene želje prevagnu, i  sami se osećamo neostvarenima.

Kako li su uopšte nastale te liste? Što više o tome razmišljam, sve me više podsećaju na industrijsku manipulaciju. Takve su u najvećem broju slučajeva efektivne zahvaljujući našoj potrebi za eksponiranjem.  Paradoksalno je to što je eksponiranje izjednačeno sa potrebom da se bude isti kao ostali. Industrija to odavno zna. Kupujemo istu odeću. Istu kozmetiku. Da bi smo bili in, moramo mirisati isto kao neko. Da bismo bili in, moramo jesti kao neko. Čak i lekove iste koristimo. I postajemo sve bolesniji u tome.

Jer, odavno ne čitamo upozorenja.

Odavno su zaražene  i naše zelje. Sve je više onih šablonskih, sve manje onih koje su proizvodi individulanosti. Odatle i crta. Napisano je transparentno. Napisano je tu za druge. Kao poruka na frižideru.  Krijte od drugih?  Varka! Tu su oni  negde, čuče u našem pogledu dok štikliramo ili precrtavamo stavku po stavku, nesvesni da tako usmrćujemo, banalizujemo svoje želje, umesto da se istinski obradujemo što su tu, što ih ima toliko, jer… koliko bi samo strašno bilo da ih nema?

Morali bismo da opipavamo puls da bismo se uverili da smo mi još uvek tu. Zamislite svu tu prazninu.

Dolazi nam novih 365 dana. Podvučena crta ne znači kraj.

Ako primetimo da je spisak postao kraći, dopišimo par stavki. Docrtajmo smajlija. Poverujmo u nemoguće.  Eto, zato su tu želje. Da nas približe bajkama.

U tome je tajna. Kao i u onoj svakodnevnoj sreći.  Ako se već moramo nešto pitati i praviti neke liste, zašto se ne bismo zapitali koliko je istinski primećujemo, osećamo, a koliko se foliramo?

Kada sam imala četiri godine, tata se maskirao u Deda Mraza. A ja sam se uplašila. Jedva sam prišla da uzmem paketić, a onda sam prepoznala oči. I sve je postalo lakše…

Nekad shvatimo da je sve već najlepše onakvo kakvo jeste – bez kostima. Bez ukrašavanja.  Da je baš tako blisko, poznato i drago. I da nam donosi sreću.

 A u sreći je naša ostvarenost.

All i want…it s already here.   Ostalo će doći tek da bi bilo zanimljivije.

Autorka: Dijana Redžić

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.