Aleksandar Mandić: Idem za svojim snovima

 

Aleksandar Mandić je mladi pisac koji iza sebe već ima objavljenu trilogiju epske fantastike pod nazivom „Kopilad bogova”. Prvi deo trilogije i ujedno svoju prvu knjigu „Salir” (2007) izdao je sa samo 23 godine. Zatim je usledio „Koret” (2009), a krajem 2012. godine treća knjiga „Ajtari” koja je istovremeno i završni deo serijala.

Jednom prilikom, kada su ga pitali da kaže nešto o sebi, rekao je: „Ja sam pisac. Možda nisam genije, možda čak ni dobar pisac, o tome će drugi da sude, šta god da kažu, pišem i ostvarujem svoj san. U godinama koje dolaze, možda ću potpuno propasti, možda ću se uzdići do zvezda, šta god da se desi, ja znam da sam išao za svojim snom bez kompromisa. Koliko ljudi to može reći?“

 

aleksandar mandic

 

 Zašto si se opredelio za žanr epske fantastike?

 

“Kopilad bogova” sam počeo da pišem kada sam imao devetnaest godina. U glavi sam imao gomilu ideja za priče, romane… Međutim, tada nisam imao dovoljno životnog, ni spisateljskog iskustva da bih znao kako da sve te ideje smestim u svet koji nas okružuje. Bilo mi je lakše da stvorim novu mitologiju, svet, bića, koji su bili podložni samo onim pravilima koje ja postavim.

 

U svojoj trilogiji „Kopilad bogova“ izmaštao si čitav jedan magičan svet koji funkcioniše po svojim zakonima. Koliko je bilo teško sagraditi taj svet?

 

Možda će zvučati uobraženo, ali meni nije bilo teško. Dovoljno mi je bilo samo da se zamislim i slike bi se nizale same od sebe. Moje je bilo samo da ih složim i dam im neki smisao. Teško je bilo obuzdati se, naći crtu koja deli maštu od trivijalnosti i gluposti. Ja se nadam da je nisam prešao.

 

Domaći pisci ovog žanra se neretko oslanjaju na slovensku mitologiju i bogatu fantastičnu tradiciju, ali ti ipak ne. Zbog čega?

 

Na prvom mestu, ograničenja. Korišćenje slovenske, ili bilo koje druge mitologije bi me sprečilo da stavim kamen na nebo i da na tom kamenu stvorim palatu na kojoj sedi zarobljeni bog sa svojom svitom, nad kojim budno motre dva zmaja. Sprečilo bi me da smislim svoju mitologiju, svoje bogove, svoje heroje. Zarobilo bi me u njihovom svetu, a kao što sam rekao ranije, počeo sam da pišem epsku fantastiku upravo da bih izbegao bilo kakvo ograničavanje, i da bih mogao u potpunosti da oslobodim svoju maštu.  Drugo, ne moramo svi da koristimo iste motive. Različitost doprinosti napretku. I treće, da mi je tada palo na pamet da koristim slovensku mitologiju, verovatno bih bio suviše lenj da istražim sve što mi je potrebno, i konačan proizvod bi bio loša knjiga.

 

Aleksandar Mandic

 

Bogovi nisu nevidljivi u tvojim romanima. Oni šetaju među smrtnicima, bore se, imaju svoje miljenike i po tome su slični bogovima iz grčke mitologije. A ipak, u tvom svetu bogovi nisu nedodirljivi i besmrtni, smrtnik ih može ubiti. Otkud takav iskorak?

 

Zašto da ne?

Kada pogledam istoriju našeg sveta, od prvih priča i mitova do danas, vidim groblje mrtvih bogova. Bogova, koji su smrtnicima koji su im se klanjali bili jednako živi kao i priroda oko njih, više nema. Verujem da je u prirodi svih stvari, čak i bogova, da umru. U „Kopiladi bogova” sam samo pružio mogućnost smrtnicima da se uzdignu iznad svojih tvoraca.

 

Još jedan iskorak je i tvoja predstava vampira. Iako si zadržao klasične elemente u predstavi vampira, njihovu potrebu za krvlju si drugačije objasnio. Kako si došao na tu ideju?

 

Zapitao sam se zašto vampiri piju krv. Razlog  „krv im je ukleta” ne daje nikakav odgovor. Stoga sam smislio priču: čovek je ubio boga, u trenutku ludila mu je ispio krv. Krv mu daje besmrtnost, snagu i još mnogo toga, ali suviše je jaka za smrtno mesto, i vremenom počinje da nagriza telo i um, osim ako se božja krv u venama ne razblaži sa običnom krvlju…

 

 Imena likova u romanima su vrlo neobična. Kako si ih smislio i da li imaju možda neku simboliku?

 

Onima koji su čitali knjige i kojima su se imena dopala, i koji su možda videli nekakvu simboliku u njima, definitivno se ne bi dopao odgovor kako sam ih smišljao, tako da neka stvaranje imena ostane obavijeno velom tajne i misterije.

 

Može se reći da je glavni lik u trilogiji Salir Gvozdenoprsti. Njegova priča dominira nad pričama ostalih likova, i od početka do kraja ima bitnu ulogu u zapletu priče. Da li je on pozitivan ili negativan lik?

 

On je moćno biće iz Tame, omražen od onih koji su slabiji od njega, poštovan od onih koji su mu najbliži, strah i trepet za neprijatelje. U stalnoj je borbi sa samim sobom, njegova monstruozna priroda ga tera da proliva krv, ali, u suštini, teži ka uspostavljenju reda. Ubiće bez kajanja, ali će bez mnogo razmišljanja svoj život staviti na kocku za dobrobit mnogih. Salira Gvozdenoprstog sam zamislio kao potpuno ambivalentnog lika, ali izgleda da sam potpuno omanuo u toj zamisli. Čitaocima je uglavnom omiljen lik, a dobio sam par pretećih poruka zbog njegove sudbine na kraju trećeg dela.

 

aleksandar mandic

 

Tvoji junaci nisu uvek nagrađeni za svoj trud. Heroji ne umiru zarad višeg cilja, već nečasnom smrću. Svestan si da to neke čitaoce može da razočara?

 

Svestan sam, i nadam se da će biti razočarani svakom smrću, jer to znači da su se vezali za likove. Trudio sam se da sve smrti budu proizvod isključivo odluka koje su likovi donosili kroz priču, ne kao moj hir. Mislim da sam uspeo u tome.

 

 Treći deo, za razliku od prva dva, nosi naziv po ženskom liku. Kako se ta promena odražava na priču?

 

U suštini, priča ide tokom koji sam zamislio kada sam počeo da pišem. Kada je odlučeno da knjige nose naziv po likovima, želeo sam da svaku knjigu obojim karakterom tog lika. Tako je „Salir”, prva knjiga, bajkovitija, jednostavnija, likovi se barem trude da budu časni i pošteni, teže plemenitijim ciljevima. Koret je osoba puna mržnje, besa, želje za osvetom tako da je druga knjiga, „Koret”, mračnija, nasilnija, krvavija, sa nekoliko izuzetno morbidnih opisa. Neki likovi tonu u ludilo, neki pokušavaju da očuvaju svoju prirodu u haosu koji nastaje nakon prve knjige, a neki se prepuštaju i čine grozne stvari. Druga knjiga se završava sa svetom u potpunom rasulu, zato se treća knjiga zove „Ajtari”. Ona je kroz prve dve knjige možda najviše propatila, i mora u sebi da nađe snage da se uzdigne iznad svega toga i postane vođa. Tako se može opisati i treća knjiga. Svi likovi, oni koji su preživeli, su ostali sa dubokim ožiljcima, kao i sam svet, i oni moraju da pronađu način da opstanu.

 

 Da li se priča završava ili sve može jednom početi ispočetka?

 

Priča koju sam želeo da ispričam je završena. Ima prostora da se priča nastavi, ali nikada nisam video smisao u beskonačnim serijalima. Tako da to je to.

 

 Čini se da je poslednjih godina naglo poraslo interesovanje čitalaca za epsku fantastiku. Šta je doprinelo popularizaciji ovog žanra?

 

Mislim da su ljudi oduvek voleli fantastiku, bez obzira da li je u pitanju epska ili naučna. Međutim, od kraja osamdesetih, tokom devedesetih niko je nije ni prevodio, ni pisao, ljudi su se mahom više trudili da prežive. Od kraja devedestih pa nadalje, sa ekranizacijom „Gospodara prstenova”, ponovnim objavljivanjem Tolkina, Zelaznija, Simonsa, Asimova i ostalih velikana žanra, prevodima Martina i Pračeta, Rolingove, generacija koja je odrastala devedesetih je konačno dobila priliku da se upozna sa tim žanrom. Izdavači (Alnari, Laguna) su, naravno, iskoristili priliku i zasuli su čitaoce novim naslovima i autorima, tako da sada čitaoci imaju mnogo toga da biraju. I dobrog i lošeg. Možda grešim, možda postoji neki drugi razlog. To je moje viđenje.

 

 Iako ima sve više domaćih pisaca epske fantastike, deluje da se čitaoci pre opredeljuju za strane autore. Zašto se to dešava?

 

Nepoverenje. Sumnja. Nedostatak kredibiliteta domaćih autora. Čitaoci će radije dati pare za knjigu na čijim koricama stoji preporuka New York Times-a, Stivena Kinga nego za knjigu nekog nepoznatog čoveka čije prezime se završava sa -ić. Takođe, automatski se pretpostavi da nama, domaćim piscima, nedostaje mašte da smislimo bilo šta originalno i da ćemo automatski pokušati da kopiramo nešto što smo pročitali. Kada se probije ta barijera, mislim da će čitaoci poklanjati više pažnje autorima domaće fantastike.

 

Pored trilogije „Kopilad bogova“ pišeš i priče. One takođe imaju fantastičnu sadržinu, ali su po karakteristikama bliže bajkama. Da li su te priče tvoj eksperiment, postavljanje izazova samom sebi?

 

Pisanje kratkih priča je uvek dobra vežba pisanja, ali to nije glavni razlog zbog kog sam ih pisao. Kada se deset godina piše jedna priča, mislim na „Kopilad bogova”, a uz to konstantno niču ideje za nove romane koji su sklonjeni u neki ugao uma i ostavljeni tamo da krčkaju i razvijaju se, stvara se određena količina nerafinisanog materijala, džibre. Priče koje sam pisao su u stvari proces odstranjivanja te džibre iz glave, otpuštanje ventila. Možda ću jednog dana skupiti sve te priče, doraditi ih i napraviti neku zbirku, ali do tada će sigurno proći još dosta vremena.

 

Prvu knjigu „Salir“ koja je ujedno i prvi deo trilogije „Kopilad bogova“ izdao si sa samo 23 godine. Koliko si napredovao kao pisac od tada?

 

Sumnjam da mogu da budem objektivan po tom pitanju. Verujem da sam zreliji kao osoba i pisac, ali koliko se to zaista odrazilo na moje pisanje mogu da primete samo čitaoci.

 

 Koji pisci su imali uticaja na tebe?

 

Čitanjem učim da pišem. Najviše su uticali Salman Rušdi, Erih Marija Remark, Tomas Man, Džek London, moji heroji iz detinjstva Karl Maj, Aleksandar Dima, Emilio Salgari, Džems Fenimor Kuper, Mark Tven, Mihail Bulgakov, Majkl Ende, potom Den Simons, Hemingvej, dobri stari Rusi, Martin… u suštini, svaka knjiga koju pročitam na ovaj ili onaj način utiče na mene i moje pisanje.

 

 Da li ćeš nastaviti da pišeš epsku fantastiku, ili ćeš se oprobati u nekom drugom žanru?

 

Sa epskom fantastikom je za sada gotovo. Planiram jedan roman zasnovan na slovenskoj mitologiji, ali za to mi je potrebno mnogo istraživanja što me trenutno mrzi da radim. Tako da će to da sačeka.

 

Na čemu trenutno radiš?

 

Roman koji trenutno pišem je u suštini psihološka porodična drama o ludilu, umotana u neku vrstu horora. Ako postignem ono što sam zamislio, biće sjajna knjiga.

 

 Zašto si ti crna ovca?

 

Zato što beskompromisno idem za svojim snovima, šta god da mi donesu.

 

 

Đurđica Zec

Fotografije: Srđan Horvat, Aleksandar Mandić

Dizajn korica: Vladimir Kuriljov, Dušan Radulaški

 

 

 

1 Komentar
  • Dovratak
    Objavljeno 14:00h, 31 oktobra Odgovori

    Odlicna trilogija. Likovi su savrseno nesavrseni, dakle mnogo bliskiji obicnom coveku. Niko nije prosto dobar ili prosto los, vec svako u sebi nosi i jedno i drugo i to je prava stvar a prevagu odnose odluke koje likovi donose u kljucnim situacijama. Svaka cast Manda!

Ostavi komentar