08 avg Aleksandar Gavranić: „Imamo snage za preobražaj“

Aleksandar Gavranić rođen je 1988 godine u Podgorici, gde je trenutno angažovan kao glumac u Crnogorskom narodnom pozorištu. Objavio je dve zbirke poezije – ,,Krik mašte’’  (2012) i ,,Usta’’ (2016). Upoznali smo se u Bijelom Polju i imali priliku da se družimo – i tada je Aleksandar govorio kao i danas, sa jednakom strašću i poverenjemu mogućnost i značaj borbe.  U međuvremenu se izborio za drugu knjigu poezije,  o kojoj smo ovom prilikom razgovarali.

Zbirku ,,Usta’’ objavila je izdavačka kuća Nova knjiga. Posle dosta truda i pregovora, našao si svog izdavača. Kakvo je stanje uopšte sa izdavanjem poezije u CG, koliko izdavači imaju sluha?

Mislim da postoji želja da se nešto uradi, ali sistemski stvari ne funkcionišu. Na ovim prostorima odavno dominira haos u kojem se skoro niko ne snalazi, a najmanje se snalaze ljudi koji se bave literaturom. Fokus interesovanja je tamo gdje se proizvodi najviše novca, a pošto poezija ne pripada toj sferi, logično je da se ona nalazi na rubu interesovanja. Ideološki koncept u kojem postoji potrošač koji sa istom motivacijom kupuje kilo kobasica i Džojsove ,,Dablince’’ je vješto plasiran sa zapada, a nevješto prisvojen s naše strane. Tranzicija je učinila da prestanemo da vjerujemo sebi i onda očajnički prisvajamo sve što stigne ,,sa strane’’, kako bismo se orjentisali, a mislim da nas ta kvazi-pomoć samo još više zbunjuje. Tako da je teško u tom kolapsu sistema revitalizovati duhovnu sferu koja je planski urušena. Potrebno je mnogo rada i ulaganja u reizgradnju obrazovanja pojedinca da bismo mogli pričati o nekom ozbiljnijem izdavaštvu ili književnoj sceni.

,,Usta’’ su zapravo tvoja druga knjiga poezije, ali je ti smatraš ipak prvom. Kakva su usta kojim progovara pesnički glas ove zbirke? O čemu govore i kome se obraćaju?

Mi smo se odrekli prava da mislimo i da kažemo. Nije nam više ni stalo. Došli smo u fazu onog nezadovoljnog čovjeka koji sjedi ispred televizora i čeka nekog da ga povuče za rukav i pronađe mu posao. Ja imam moralnu obavezu da se obratim sebi kako bih se održao u životu, a obraćam se i svima onima koji žele da me slušaju. Voljan sam i ja da saslušam onoga koji želi nešto da mi kaže, ako se taj neko usuđuje da bude istinit. Poezija bi trebalo da provocira dijalog, da provocira komunikaciju čovjeka sa sobom. Da se preispitiamo svi – šta mi to govorimo? kome se obraćamo? kakve su naše motivacije? Došli smo do dijela priče u kojem svako sjedi u svom ćošku i gricka svoje parče sira. Ja se plašim toga. Plašim se otuđenja. To ne može biti ispravan put. Moramo da počnemo da komuniciramo inače smo gotovi.

https://www.youtube.com/watch?v=bB-ff0g48PA

Tvoja zbirka bila je jedna od najprodavanijih knjiga u Gradskoj knjižari tokom proteklog meseca. To je za poeziju često nedostižan uspeh. Kakve su dalje ambicije što se tiče ove zbirke? Planiraš li promocije van Crne Gore?

Knjiga je došla do mnogo više ljudi nego što sam očekivao i zbog toga sam srećan. Raduje kada ljudi čitaju ono što si napisao. To mi samo govori da moram da nastavim još više da radim. Nadam se da će knjiga brzo preći granice, ali planovi će se znati tek poslije ljeta. Sada smo svi na pauzi dok ne prođu vrućine.

Pesnička scena u Crnoj Gori je, čini se, najrazuđenija i najskromnija kada je taj postjugoslovenski kulturni prostor u pitanju. U novijim generacijama istakli su se pojedinačni pesnici, dok su neki od njih i direktno vezani više za Beograd. Kako tebi deluje stanje s poezijom u Crnoj Gori?

Pjesnička scena u Crnoj Gori ne postoji. Ovdje se najčešće bavimo piskaranjem, a najmanje pisanjem. I svi smo krivi zbog postojećeg stanja jer smo pohlepni, sujetni, egocentrični i osuđeni na samoljublje. Majstori smo simulacije. Ovdje ljudi poeziju koriste da dođu do društvenih pozicija, lakih para i jeftinih putovanja. Preovladavaju prevaranti koji manipulišu medijima i stvaraju lažnu sliku o sebi i o svemu što se dešava. Jako je malo onih ljudi koji imaju istinsku potrebu da pišu. Ja se trudim da pronađem takve ljude i da ih čuvam kada dođem do njih, jer znam da na taj način čuvam I sebe. To su ljudi sa moralnom odgovornošću prema stvaralačkom činu. I takvi, bar što se mene tiče, čine našu pjesničku scenu.

Koliko pratiš ostatak tzv. regiona kad je poezija u pitanju? Koje su ti scene bliske i ko su mladi autori koji ti se dopadaju?

Pratim poeziju regiona, naravno. Redovno ispratim svaki broj časopisa AGON. Mislim da ljudi koji uređuju AGON rade svoj posao odlično. Postoji veliki broj talentovanih ljudi. Marko Tomaš, dobar pjesnik i dobar tip prije svega. Imao sam priliku da se družim s njim. Marko Pogačar takođe. Skoro sam otkrio Blaža Iršiča. Čovjek posjeduje veoma autentičan smisao za humor. Vladimir Đurišić, koji mi je inače dosta pomogao oko knjige. Slobo Ivanović, veoma talentovan pjesnik. Postoji mnogo ljudi koje čitam i koje poštujem. I uvijem sam zahvalan kad imam priliku da dođem do neke njihove knjige ili prilike da se družim sa njima.

Glumac si i pesnik – uporedo i jednako posvećeno. Koliko ova dva medija, dva načina samoizražavanja i komunikacije zapravo doprinose jedan drugom?

Gluma „otvara“ čovjeka na isti način kao i poezija. Suočava ga sa njegovim stidovima, strahovima, kompleksima, frustracijama. Suština je u prevazilaženju slabosti; to je jedina borba koja me interesuje u ovom postojanju. Kako da budem opušteniji? Kako da artikulišem ono što me boli? Kako da budem istinitiji? To ne možeš otkriti dok ne odlučiš da se izložiš i prebaciš svu pažnju na sebe a to je ono što mi i gluma i poezija donose. Ogoljenost. Ona uvijek ubija laž. A laž je najveći protivnik čovjeka.

Šta misliš, šta nas čeka u godinam koje dolaze kada su u pitanju oblastikojima se i sam baviš – pozorište, književnost… Sredstva su mala, entuzijazam ne mnogo veći, a i među umetnicima sve više, obrnuto proporcionalno, rastu i elitizam i profiterske sklonosti i sve se nekako zadovoljava u uskim krugovima. Postoji li izgovor za nas koji se žalimo, ali ipak ne poduzimamo dovoljno da to bude drugačije?

Nezahvalno je biti prorok u ovom podneblju koje je permanentno u oscilacijama. Ja mislim da smo mi jako izdržljivi kada je pad u pitanju jer smo u zadnjih 30 godina padali mnogo puta i udarali glavom direktno u asphalt, ali smo svaki put preživjeli. Ne vjerujem u konstatacije da će biti samo gore. To ne pripada mojoj filozofiji. Mnogo toga nije kako treba, naravno. Namnožili su se idioti, prevaranti, lažni intelektualci. Uništili smo system obrazovanja, devastirali bioskope, korumpirali pozorišta, kastrirali kulturno naslijeđe, izbetonirali smo parkove, biblioteke, knjižare pretvorili u smetlišta, uništili smo gotovo sve što je moglo da se uništi, ali i dalje smo tu. I dalje postoje ljudi koji se bore za dobro i koji vjeruju u snagu stvaralačkog uma. Smatram da je to nešto što se ne može iskorijeniti. Destrukcija se dominantno razmahala i napravila pustoš, ali nas nije porazila. I to je suština. Mislim da smo mnogo otporniji nego što se čini i uvjeren sam da ćemo se vratiti na pravi put. Biće potrebno mnogo vremena i mnogo rada, očistiti deponiju nije jednostavno, ali nije ni nemoguće. Vjerujem da imamo snage za preobražaj.

Zašto si ti crna ovca?

Ta konstrukcija crna ovca mi je oduvijek zvučala tužno. Ja sebe više smatram plavom ovcom. Radosnije je.

Razgovarao: Srđan Gagić

Fotografije: Aleksandar Gavranić