24 jan About a boy

     Sve što joj je ostalo od njega bila je jedna pjesma napisana u rokovniku u kojem je nekada davno, još kao srednjoškolka, zapisivala citate iz omiljenih knjiga. Govorio je da je lijepa i da bi se lako mogao zaljubiti u nju… samo kad bi htio. Ali neće. Nezrela je ona za njega. I ne može shvatiti knjige koje on čita, dokučiti stvari o kojima on razmišlja… Makar ne u ovom životu.

– Jesi li ti ikad čula za reinkarnaciju?

– Jesam.

– Jesi đavola. A za indijske bogove?

– Naravno da jesam.

– Pa kad jesi a kako se zovu?

– Zašto bih ti rekla kad znaš. Ne želim da trošim riječi.

– Što znaš o njima?

– Neću da pričam o tome.

– Zašto?

– Jednostavno neću.

– U redu, onda živi u neznanju – govorio je dok mu je demonski osmijeh igrao na licu.

     Plašila ga se. I nikome nije bilo jasno zašto je mnoga popodneva provodila s njim. Nije ni njoj samoj, ipak, neka neodoljiva sila privlačila je njemu i nije je zadugo puštala. Nije znala šta se dešavalo, ali pri svakom susretu obuzimao je neki strah, toliko jak da bi ponekad prešao u napad panike. Dlanovi bi se znojili, ruke i noge tresle, srce jako lupalo, bila bi crvena u licu i ne bi mogla da diše, a usne bi joj tako drhtale da nije mogla govoriti, pa bi on pola sata vodio monolog, a ona samo klimala glavom izbjegavajući da ga pogleda u oči.

– Voliš mjuzikle? –  pitao je onog dana kada je došla kod njega da joj pomogne oko ispita iz psihologije.

– Volim – odgovorila je nesigurno.

– Pa hajde da gledamo “Kosu”.

– Već jesam.

– Hoćeš da ga gledamo ponovo? Zajedno?

– Hoću.

     Stavio je glavu na njeno krilo, a ona ga je milovala po kosi. Dodirnuo joj je ruku i isprepleo njegove prste s njenim.

– Kako je bilo lijepo 60-tih i 70-tih godina. Da sam živio tada, bio bih hipik.

– I ja.

– I ti? Jesi li sigurna?

– Da. Zašto?

– Pa, eto, nekako si mi previše zatvorena. Upotrebiću tu riječ.

– Budi precizniji.

– Praviš se da si slobodoumna, a imaš predrasude. Pričaš kako živiš u skladu sa svojim uvjerenjima, a plašiš se kritike, osude okoline. Većina tema za tebe su tabu…

– Ne, nije tako!

– Jeste, samo što ti nećeš da priznaš. A i folirant si.

– Ja? Zašto to kažeš?

– Zato što nećeš da priznaš svoju ljubav. Bježiš od sebe… od istine. Čega se plašiš, da ti neće biti uzvraćeno?

– Idem kući – reče tihim glasom dok su joj se oči punile suzama.

– Samo ti bježi!

     Dani lišeni njegovog prisustva bili su prazni. Dosadni i besmisleni. Sada je bila sigurna da zna šta je to patnja. Zatvarala bi oči i slušala balade njenih omiljenih grupa: Pink Floyd, Led Zeppelin, Deep Purple. Muzika je vodila daleko, čak do ogromnih polja zasađenih kukuruzom po kojima njih dvoje trče držeći se za ruke. Valjaju se po zemlji i ljube mareći samo za taj trenutak. Sunce obasjava njihova lica, vjetar im mrsi kosu, a oni su srećni i zaljubljeni. Ne postoje problemi, brige, svakodnevica, predrasude i obziri. Ne postoje strahovi i bojazan da će jednom otići, da će je napustiti. Sve je to iščezlo u magli i izgubilo se negdje daleko… daleko… čak do oblaka. I dalje.

     „Važan je samo trenutak,“ kao iz dubine čuje njegove riječi izgovorene davno. „Nema prošlosti, nema budućnosti, samo sada.“ Osjeća dodir njegovih dobrih ruku u kojima je sigurna. Zna da, iako on padne, nju neće ispustiti.

     Otvara oči. Znoji se i gori. Još uvijek ima temperaturu. Telefon zvoni. Po majčinom izrazu lica zna da je on. Čuje kako kaže da nije kod kuće, a ona se samo smješka jer zna da joj on ne vjeruje, zna da ga njena majka ne voli pa zato kaže da ona nije tu. Poslije nekoliko minuta čuje se kucanje na vratima. To je on! Ima podočnjake, crvena je u licu, a kosa joj izgleda užasno. Kako sad da je vidi ovakvu!? I kako se samo usuđuje da, po ko zna koji put nakon neke svađe, dođe nenajavljen, bez prethodnog izvinjenja ili objašnjenja?

– Bolesna si? Donio sam čaj. Kao da sam znao. Nadam se da će nam tvoja mama skuvati – okrenuo se prema njoj provokativno se smiješeći i dodao joj kutijicu sa čajem.

– Hoću, ali čim popiješ čaj, moraš otići. Mi očekujemo goste – rekla je hladno majka.

– Vi uvijek očekujete goste kad ja dođem. Kakva slučajnost. Nego – nastavio je ne obazirući se na njene riječi – ja sam ti donio jednu knjigu. Zapravo, danas ću ti čitati. Ipak si bolesna, pa ću biti velikodušan. Ili, kako biste vi hrišćani rekli, milosrdan. Može li se ovo nazvati hrišćanskim milosrđem? – zlobno se smijao pokušavajući da je iznervira.

– Prestani više s tim. Znaš i sam da nisam hrišćanka. Ma, daleko sam ja od toga. A sa milosrđem nemam ništa.

– Da, to znam. Hladna si kao led, ne brineš o bližnjem svom, to jest meni, baš te briga kako mi je bilo ovih dana, a ja tebi donio knjigu. I čaj. I još ću ti pomoći da prebrodiš krizu. Znam da ti je teško pala ova razdvojenost od nekoliko nedelja. A kako i ne bi kad si zaljubljena u mene?

     Njihovim prepirkama nije bilo kraja. Namjerno su protivrječili jedno drugom, svađali  se i dokazivali razne stvari. Ponekad bi se šalio, veoma grubo, govoreći da će, kad ode na hodočašće u Indiju povesti i nju, ali samo zato da bi je, ako mu prifali novca, prodao.  Međutim, to je bio njihov način da funkcionišu. Da pokažu svijetu da su… JEDNO. To je ono što je očekivao od nje. A što je ona očekivala od njega? On je to dobro znao, ali u ovom životu jednostavno nije imao snage za to. Kada su se jedne večeri vraćali kući sa izložbe fotografija koju je priredio njihov profesor umjetnosti, zamolio je jednu stvar – da mu obeća svoj budući život. Upravo zato što u ovom neće biti zajedno. Znali su i zašto.

     U maloj bašti njihovog druga iz djetinjstva punoj cvijeća čija imena nije znala desio se njihov posljednji susret.

– Što čitaš ovih dana? – pitao je radoznalo.

– Poeziju Vilijama Blejka – odgovorila je.

– I ja čitam poeziju Vilijama Blejka! Nevjerovatno!

– Što je tu nevjerovatno? – upitala je.

– To što stvari koje volimo radimo u isto vrijeme. I to ne prvi put.

– Pa, to je čista slučajnost.

– Nije, ali ti ne shvataš. Kad shvatiš, biće kasno. Slušaj, ja nemam više živaca za tebe. Mogu li nešto da ti kažem?

– Kaži.

– Zapravo bi u našem slučaju riječi bile suvišne. Ali, eto, tebi izgleda treba ponoviti više puta. Sad vidim – uzalud! Samo želim da nikad ne zaboraviš da te volim. Da sam te volio iskreno, a ti si me odbila. Iz straha. Biće ti žao jednog dana, samo, vrijeme nećeš moći da vratiš.

Ćutala je kukavički. Htjela je da kaže: “I ja tebe. Evo, priznajem, sve priznajem!” Ipak, nije mogla da natjera sebe da izgovori tih nekoliko riječi. Imaće pred sobom cijeli jedan život da se kaje.

     Nekoliko godina kasnije, opet je bila kod druga iz djetinjstva, u istoj onoj šarenoj bašti, ispunjena sjećanjem na onaj dan kada je izgubila ljubav. Počeo je da joj priča o Njemu. Rekao joj je da je napustio fakultet, da luta ulicama zaustavljajući ljude i tražeći od njih novac, ne bi li skupio za kakvu jeftinu drogu ili barem pivo. Rekao joj je da ga iz domova zdravlja, u koje odlazi da moli za sedative, izbacuje policija. Rekao joj je da je čak jedno vrijeme proveo i u instituciji za mentalne bolesti. Ko zna šta će biti s njim ako tako nastavi…

     Ja bih ga prihvatila i takvog, samo da bude tu, samo da bude dio mene, da moj život ispunjava svojim prisustvom, da bude ljubav – govorila je u sebi, svjesna da to progovara onaj ranjivi dio nje, onaj dio njene duše koji je ostao neispunjen, potisnuta osjećanja prema njemu koja su opet izbila na površinu pokušavajući da obmanu njen um. Odmah je odbacila svoje nemoguće misli kao i njega onog sunčanog dana u ovoj istoj bašti. A možda je mogla da mu pomogne, da ga spasi svojom ljubavlju, da promijeni kraj ove tužne priče. Ne, ona je, ipak, pobjegla od svega svjesna da će zauvijek boljeti. Nije ona imala snage da se izbori s takvom ljubavlju. Bila je sputana lancima predrasuda, mišljenjem drugih ljudi, sopstvenom nesigurnošću,  nespremnošću da svoj život živi onako kako osjeća, nedostatkom volje.

     Drug je molio da ga zaboravi. Da u svojoj glavi uništi sjećanje na njega, da ono izblijedi, da ga je nemoguće povratiti kao što bi bilo nemoguće razviti slike s osvijetljenog negativa. Možda je bio u pravu. Ili nije? Jer, opet, ona nije bila sigurna da li je tako nešto moguće. Zaboraviti nekog ko nam je u potpunosti promijenio život. Makar on bio i najveći gubitnik.

     Ipak… Željela je da ga u svom sjećanju zadrži onakvog kakav je bio prije tog moralnog i duhovnog posrnuća, prije nego što je odlučio da skrene s puta razuma i ode u ludilo. Željela je da vjeruje da je to još uvijek isti onaj momak koji se oduševljavao poezijom starih indijskih pjesnika, romanima njemačkih književnika, starim budističkim zapisima i rok muzikom; koji je svirao gitaru, volio filozofiju i umjetnost, pisao pjesme; koji je želio da putuje, da se obrazuje, da stvara, da voli… nju ili neku drugu. To i nije toliko bitno. Ona mu se ionako obećala u sljedećem životu.

Autorka: Valentina Šuković

Fotografija: favim.com