442 do Beograda

Ponedeljak nikad nije bio tako ponedeljak. Onako kako ga nas dvoje razumemo.

Počela sam da priželjkujem zvuk tvog alarma, samo da se kraj tebe budim. A već imam 29 godina – i nije ništa strašno, jer si me 29 puta poljubio u teme, toliko glasno i jako da je počelo da golica.

Žmu, nisam ti napisala pesmu godinama.

A i šta će tebi nova pesma?

Nešto sam razmišljala – više ti se isplati da pesma budem.

Razbarušena. Bez rime. Upakovana u slobodni stih.

Ja imam krvotok od tonova. Onih koje baš ne čuje svako. Samo posebni sluhisti – kao što si ti – zamaskirani u nesluhiste, a zauvek zaljubljeni u muziku.

Nema lakše stvari no da se tebi izjavi ljubav.

Nema teže stvari no da se tebi izjavi ljubav.

Nema luđe ideje no zavezati čvor na trepavici, glumiti Ršuma, stvarati. Pa onda sve spakovati u zagrljaj. Onaj četvrti od buđenja. Negde između doručka i druge kafe, kad smo kao budni i siti, a u stvari – još sanjamo, jedno drugog gladni.

Ako hoćeš, ja mogu najlepše da ti budem žena. (To su one lekcije o mešenju kiflica koje nikako da naučim od tvoje mame).

Ako hoćeš, ja mogu najlepše da ti budem cura. (To su ona putovanja koja provodim na suvozačkom sedištu savršeno čitajući mapu).

Ako hoćeš, ja mogu najlepše da ti budem ortak. (To su oni dani kad smo pili pivo u parku, a ja se smejala iako ne umeš dobro da ispričaš vic).

Ako hoćeš, ja mogu najlepše da umotam klišee. (To su oni poljupci u vrat koji se čuju kao Mikini stihovi i Bajagina uspavanka o Beogradu).

Ako hoćeš, ja mogu najlepše da razmotam iznenađenja. (To su oni poljupci o kojima ovde neću da pišem. Još im ne znam imena i lik).

Ako hoćeš možemo da se čujemo kao gitara, da nas pišu na ćirilici po zidovima, da rastemo dok ne zaborave gde su nam koreni.

Mogu da nam nacrtam vrhove gde ih niko nije crtao.

Kilometara.

442.

Do najdubljih uzdaha.

 

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.