Duša pod lupom – Aska ili optimizam

Ovih dana mnogo mislim o šašavo optimističnom Kandidu koji živi u najboljem od svih svetova. Pomalo Kandid, a malo više Aska, tako i ja krckam ovu samoizolaciju. Obrađujem svoj vrt.

Premalo čitam o svemu što se događa. Žmu je izvor svih mojih informacija. Negde sam nedavno videla tipologiju likova u doba korone – ja sam ona što širi ljubav dok je ne nagaziš, a onda bljuje vatru. Zanimljiv koncept, nema šta.

Ne vodim poseban dnevnik u izolaciji, beležim sve što mislim u istu braon svesku kao i dosad. Možda čak i ređe, čini mi se uzdržanije. Shvatila sam: u nastojanju da uspostavim rutinu koja će nas održati ovog proleća (a čini mi se i leta) otvrdla sam za sebe. Volela bih da postoji neki priručnik koji bih mogla da pratim, ali mi se ne dopada ništa što na Internetu nađem.

– Samo slušaj sebe. Već radiš dobar posao, mako. – rekao je Žmu.

– Znam, ali bolje bi bilo kad bi postojalo nešto što bih mogla da pratim. Onako, u kratkim tezama.

– Pa ti napiši.

I ja sam sela i napisala.

Ne čekaj da prođe. Živi.

– sad je vreme da pročitaš sve one knjige koje si htela. Uspavaćeš se posle dve stranice, ali počni. Dve po dve…

– počni da čitaš deci basne, pokaži im da postoji bezbroj nijansi lekcije o borbi dobra i zla

–skoro sam pročitala u jednom magazinu obnovite se novom spavaćicom i pomislila – to nikako ne bi smeo da bude luksuz, zar ne? Kupiti sebi nešto mekano i prijatno. Sanjati. Sebi ugoditi.

(zbog toga, sledeća stavka)

– ugodi malo sebi. Otvori onaj ormarić u kupatilu, mackaj se kremicama i losionima. Namaži lak za nokte. Napravi sebi masku za kosu ili lice. Umutiš dva jaja, dodaš kašiku meda…

– ugodi malo sebi. Pusti da te deca grle i skaču po tebi dok radiš jutarnje vežbe. Smetaće ti kad budu dovoljno veliki da ih ne zanima zašto je Pet Tibetanaca odlična rutina za početak dana

– nemoj da se uspavaš dok ih uspavljuješ. Ustani iz tog toplog dečjeg kreveta i uroni u još topliji Žmuov zagrljaj. On će te (kao i uvek) zezati da si šlog. Nema veze. Ti si njegov šlog.

– pogledaj film jednom nedeljno. Bar prvih 15 minuta. I to se računa. Kad se probudiš, Žmu će ti do detalja prepričati. To je nekad i bolje od filma. (Ne nekad, uvek.)

– probaj da ne vičeš na decu što te ne slušaju, tako će te na kraju čuti samo ako povisiš ton. Ti nisi ta mama ni u izolaciji, ni bez izolacije.

– bilo bi lepo da završiš roman. Ili onu dramu. Ili bar master rad.

– popij kafu. U redu je da zamišljaš ljude pored sebe i da vodiš razgovore.

– bilo bi lepo da naučiš nešto novo. Na primer, kako se pletu korpe od papira. Ali ne moraš.

– u redu je ako u samoizolaciji neke veštine i zaboraviš. Sve dok nije veština zagrljaja celim srcem. Sve dok nije veština slušanja. Sve dok nije osmeh kad Nataša kaže: „Nedostaje mi kafa s tobom. Na sve teme!“

– u redu je i plakanje, ako ti je do toga. Kad mama preko telefona kaže: ko će ovo da izdrži. Kad gledam kako su na fotografijama porasla deca. (Da, deca za mesec dana mnogo porastu.) Kad  čujem da je umro neko kog poznajem. U redu je plakanje. U redu je strah.

– u redu je proći će. Živi dok ne prođe u svojoj kući i dvorištu. Ne stavljaj život na pauzu. Nema pauze. Samo se življenje svelo na mikrokosmos. Na nekoliko mikrokosmosa u našem domu. Samoizolacija je mikro pretvorila u makro. Sve je u redu, to su samo male stvari postale velike.

To je kao:

Duša pod lupom.

Neko ne sme da pogleda u sebe pa gleda vesti po ceo dan. Neko se silno plaši pa ne skida rukavice ni masku. Neko se plaši još strašnije pa se krije iza paravana: ne može se meni ništa desiti. Pa šeta gradom čim prestane policijski čas. Oni ljuti i ogorčeni komentarišu po društvenim mrežama. Oni još ljući sami pišu svoje vesti i obaveštenja.

Ali to je spolja. Sve je to od nas ka svetu. Retko ko pogleda kakav je to haos stvorio svet nama. U nama.

Valjda zbog toga toliko često mislim na Kandida. Zatvorim oči i vidim: moj vrt tek treba da se okopa. Ima tu svašta da se iščupka. Kako se to stručno kaže: oplevi?  Treba da naučim: Žmu se krije iza dečje igrice na telefonu, Kalina iza kenjakanja, Lazar iza ljutitog vriska. Ja se krijem iza smeha. Iza pisanja. Krijem se da se sebi otkrijem. Nema veze ako pronađem strah.

Svaki strah može da se okopa i pokopa. Iz svakog straha može nešto lepo da izraste.

Zbog toga neću više čekati da ovo prođe. Napraviću nam najbolji svet od svih svetova.

Da možemo u njemu da se grlimo.

Kad prođe.

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Ostavi komentar