Slike sa venčanja

Mi smo se venčali u provinciji, na početku ere „veding šutinga“ i digitalne fotografije. Na dan venčanja fotograf je izbrisao fotografije s fotoaparata. Još se ne zna kako. One koje smo imali bile su prelepe, sa i bez gostiju, ali pomisao na one koje su nestale stvarao mi je klupko nervoze u stomaku svaki put kad na njih pomislim.

 

– To je to.

– Kako to je to? Gde su fotografije?

– Pa eto.

– Fale one kod kuće. Znate,  sa mamom i tatom. I ona gde izlazim iz ormara, i…

– A to. Pa, vidiš, nestale su.

– Kako to mislite, nestale?

– Ova devojka što je radila sa mnom je nova, pogrešila je… Dešava se.

– Šta se dešava?

– Greške se dešavaju.

– Al’ naše venčanje se desilo jedanput i neće više. Odakle vam pravo na grešku?!

 

Nisam plakala. Bila sam besna. Neko je pogrešio. Ne znaju ko. Al’ nije ni važno ko je. Važno je to što su mi izbrisali uspoMENE. One koje bih da spomenem. Umesto toga ja pričam o tome kako su one obrisane.

Mislim da ću ostati doživotno ljubomorna na sve one mladence koji imaju lepe fotografije. Sad te slikaju pet dana pre, pet dana posle, plus na dan venčanja.

 

– Možda je trebalo to da uradimo. Nasmejani, opušteni, bez muzike, trubača u pozadini. Samo „’aj’ stani ovako, ’ajde sad nasloni se na drvo, gledaj je zaneseno“ i tome slične komande.

– Ti i ja ionako nismo u tom fazonu.

– Nismo?

– Pa nismo. Posebno nismo bili tad. Da smo bili, mi bismo to i uradili.

– Možda je trebalo, ovako vidiš, venčanje nije moglo imati reprizu zato što je pogrešio fotograf, ili matičar, ili šta ja znam, šef sale!

– Važno je da nas dvoje ništa nismo pogrešili.

– A slušaj ti njega!

– Čekaj, da nemamo nijednu, ali pazi, nijednu fotografiju s venčanja, da li bi ti ikad zaboravila taj dan?

Žmu. Genije za kog sam se udala.

 

– Dokle ti misliš da budeš toliki car?

– A pa dok me neko ne uslika! – nasmejao se od uva do uva.

 

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: Unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.