Žvake i cigarilosi

 

Kada sam bio mali, voleo sam da se zavlačim po kojekakvim rupama, voleo sam da se ušuškavam u ćoškove, pravio sam kolibe i uvek sam tražio neko sigurno mesto ili bazu. Na tom skrivenom mestu su se kovali planovi. Da, da, planovi. Opasni planovi.

 

Živeli smo u Ulici Maršala Tolbuhina broj 32. Moja baka, moj ujak, majka i ja. Imao sam četiri godine. Stan je bio velik. Svako je imao svoju sobu. Bila je čak i jedna prazna soba u kojoj sam šutirao platnenu loptu, urlao, imitirajući buku stadiona punog gledalaca, i režirao dramske završnice fudbalskih utakmica u kojima sam bio glavni akter i, naravno, strelac odlučujeć pogotka u nadoknadi vremena. I dan-danas pamtim svaki detalj na toj lopti. Čak znam taj osećaj pod nogom kada je šutnem.

 

Ujak i majka su išli na posao u ranim jutarnjim časovima, baka je šefovala kuhinjom, a meni je ostajalo samo da preostali prostor pretvorim u poligon za igru. Trči tamo – trči ‘vamo. Međutim, jedan deo stana mi je predstavljao veliku misteriju. Teritorija neistražena do kraja. Do poslednjeg ćoškića. To je bila ujakova soba. On je bio poštovan u kući. Vrata te sobe bila su zastakljena. Virio sam u nju. Osmotrim da li su bakine ruke zauzete, i, kada se u to uverim, brzo dotrčim do čudesnih vrata, otvorim, pa polako zatvorim i hodam na prstima dok stari parket pucka kao kakva opomena za istraživanje na zabranjenoj teritoriji. Kao da je ujak bio u sobi. Sve vreme sam osećao njegovo prisustvo…

 

zvake i cigarilosi

 

 

Gledao sam u ujakov portret na zidu i mislio kako će se baka ljutiti ako me zatekne ovde. „Vladimire, gde si ti?“, čuo sam bakin glas iz denvne sobe. Brzo sam izašao na sporedna vrata u susednu sobu, pa kroz kupatilo pravo u kuhinju gde je baka bila neposredno pre potrage za mnom. Seo sam na stolicu. Baka ulazi kroz terasu.    – „Pa gde si ti?“

 

– „Evo me, bako, bio sam u hodniku!“

 

Sačekao sam da se baka zaigra u kuhinji, a onda sam glumački rekao: „Idem ja da igram fudbal!“

 

 „Ajde, al’ nemoj da se znojiš“!

 

„Važi, bako“.

 

Naravno, otišao sam na staro mesto. Miris je bio drugačiji u toj sobi. Miris sličan zubarskoj ordinaciji. Bilo je čisto, gotovo sterilno. Uredno. Krevet je bio braon boje. Materijal koji sam samo u ujakovoj sobi video i dodirivao. Legao sam na krevet i zagrlio ga. A onda sam prišao stolu. Izvukao sam fioku i imao šta da vidim. U svakoj pregradi je sve bilo uredno poređano. A u jednoj od njih stajale su žvake i cigarilosi u metalnoj kutijici. Iz ove perspektive vidim da je to za mene bilo otmeno. Možete naslutiti koliko su meni bile fascinantne žvake viđene samo u ujakovoj fioci. To su bile najbolje žvake na svetu. I cigarilosi. Oni mi nisu padali na pamet. To je već previše otmeno. Ali žvake. Ujak će me ubiti. Probao sam  jednu. Najbolje žvake na svetu. U pregradi pored žvaka i cigarilosa stajao je ključ sa gumiranom glavom. Ličio je na ključ od kola. Lepo izgleda. Mogu da vozim kola. Uzeću ga.

 

Seo sam ispod stola. Dopadala mi se ta baza. Sto je bio bele boje. A svuda u stanu stolovi su bili crni ili boje drveta. Držeći ruke na zamišljenom volanu, primetio sam da se pored mene, na podu, nalazi rupa elipsastog oblika i veličine medicinske ampule. Idealno.

 

 

Znao sam da su za mene žvake i cigarilosi bili „zabranjeno voće“, ali baze ispod stola se nisam mogao  tako lako odreći. Dolazio sam tamo često. Svaki dan. I ključ sam pozajmljivao. Svaki dan. Baka ništa nije znala. A ni ujak, ni majka.

 

 

Posle čitavih devet  meseci mog odlaženja na tajno mesto, za vreme odsustva ujaka i majke iz kuće, došao je dan odluke. Majka me je pozvala u dnevnu sobu i tamo me je sačekao sabor. Strašni sud. Čak je i otac prisustvao suđenju. Ne znam kako su saznali. Niko mi ništa nije nagovestio. Ulazim unutra dok svi ćute. A onda je ujak opalio kao iz topa, ozbiljnim tonom dok je pljuckao sa strane komadiće duvana čuvenog cigarilosa zapaljenog neposredno pre pitanja: „Šta ti radiš u mojoj sobi dok ja nisam tu? Jel’ cigare čačkaš“?

 

Sviđao mi se miris cigarilosa. Ćutao sam.

 

Pa onda još jedan napad pitanjem: „Jel’ čuješ šta te pitam?“ Izgleda da je sve zavisilo od mog odgovora. Prešao sam pogledaom preko mame, tate i bake, pogledao u veliki luster iznad moje glave, koji je sijao kao reflektor na stadionu.

 

„Pa… ja uzmem crni ključ iz fioke, sednem ispod stola, gurnem ključ u rupu na podu, upalim auto i odem!“

 

Svi ćute. Tata se nasmejao. Pa onda svi za njim. Meni nije bilo smešno. Sedeo sam na podu i klatio se, držeći se za stopala. Strašni sud se i dalje smejao. Ništa mi nije bilo jasno. Naduo sam obraze i prestao da se klatim. Otrčao sam u ujakovu sobu, uzeo ključ, stavio ga u rupu, upalio auto i otišao.

 

Autor: Vladimir Nišević

Fotografije: ecigadvanced.com, layoutsparks.com

5 Komentara
  • Boka
    Objavljeno 17:17h, 05 oktobra Odgovori

    Skeni,divan si !a tekst…no comment !

  • Chevu
    Objavljeno 01:19h, 06 oktobra Odgovori

    Lepa priča, piši knjigu

  • kilavi
    Objavljeno 16:01h, 07 oktobra Odgovori

    🙂

  • Anonimni
    Objavljeno 20:44h, 08 oktobra Odgovori

    Ovo je sjajno 😀 nastavi da pišeš.

  • naca
    Objavljeno 02:22h, 04 novembra Odgovori

    Volim te

Ostavi komentar