Život

Ne bi se moglo reći da je to lijepa građevina. Hladan, kristalno čist geometrijski oblik, trajno pobjegao iz matematičke zbirke, zaboden tu između poluobrađenih bašti i krivih jednospratnica, bahat kao i svako zlo, hvatao je prve sunčeve zrake viosko iznad svih kojima je uopšte stalo do rasprave o estetici. Uostalom, to je poslovna zgrada. Mitska neman koja zorom proguta bezbroj duša koje joj voljno hrle u želudac da bi ih sažvakane i spore popodne izbljuvala nazad da uživaju u otkupljenoj slobodi. Unutar te zgrade, u jednoj od kancelarija, onoj sa brojem dvadeset četiri nalaze se dva stola, dvijes stolice a dobar dio radnog dana tu su i dva čovjeka.
Tih, tup udarac. Brava škljoca i kroz poluotškrinuta vrata dvadesetčetvorke ulazi suvo, sumorno lice. Za njim se vuče tijelo kome na samom pragu u susret stiže zvonko i srdačno:
– Oooo Nešo kućo s okućnicom! ‘Ajde, ‘ajde, šta si se smrk’o. Eto i sa poslovnim prostorom! Ha ha ha.
Nenad zakorači u prostoriju klecajućim korakom kao da se plaši da ga pod neće dočekati. Nakon dva mučna koraka ščepa naslonjač fotelje sve vrijeme praćen roptanjem raspoloženog kolege.
– Vidim ja Nešo bilo je sinoć, a?! Koja je? Jel’ neka naša?
Ne odustaje kolega i čini se da ga to neobično uveseljava. Njegovo glatko, okruglo lice užarilo se pod naletom krvi. Sitne oči ispitivački traže tragove grijeha u Nenadovom pogledu. Rukama steže trbuh dok pokušava da obuzda smijeh koji ga guši. Nenad ga gleda kao da ga vidi prvi put.
– Nešo!
Potrese ga naglo povišen ton. Nenad pogleda kolegu.
– Dobro sam Srećko. Loše sam spavao. Užasni snovi.
Iscjedi Nenad kroz poluotvorene usne dok mu je pogled nervozno pretraživao prostoriju.
– Meni se čini – reče Srećko protežući se – da ti nisi uopšte spavao. Ha ha ha!
– Kamo sreće – reče tiho Nenad.
– ‘Ajde Nešo, legendo, priča šta veli san. Alo, Sandra! Daj dvije kraće. Znam, znam da nema još devet ha ha. Aj’ ljepotice, prošetaj. Dobro je za liniju. Ha ha ha!
Srećko zalupi slušalicu i sa olakšanjem se zavali nazad u fotelju otpuhujući. Za njega je ovaj manevar predstavljao značajan fizički napor.
– Sanjao sam – poče Nenead pa zastade pogleda uprtog u nejasnu daljinu, proguta puljvačku pa nastavi tihim glasom – sanjao sam bol u želucu. Bol me probudio. Oko mene mrak i tišina. Napipavam okolinu rukama. Krevet je prazan. Nevena je treća, prođe mi kroz glavu, kači je dežurstvo ove sedmice. Pogledam na sat budilnika i vidim da je šest i petnaest. ‘Aj reko’ bar ne moram nigdje još sat i po’. Valjda bol prođe. Razmišljam od čega me boli stomak. Pokušavam uzaludno da se sjetim šta sam sinoć večerao. Ne vrijedi. Praznina između očnih kapaka a tup bol uporno pritiska želudac. U tom trenutku jedan otegnut, prigušen zvuk mi prekide misao i privuče na sebe svu pažnju.
Srećko se glasno nasmija, ali ga Nenad utiša tupim pogledom.
– Nije to što misliš. Crijeva su mi krčala. Crijev su krčala a želudac me bolio od gladi. ‘Ajde reko’ bar znam šta je. Mora da sam sinoć pretjerao sa pivom pa legao bez večere. Taman što me ta misao na tren umirila drugi zvuk, prodorno piskav podera tišinu. Gledam i ne vjerujem. Zvoni alarm u šest i trideset! Psuem bogove i Nevenu, njene smjene i dežurstva dok se protežem ka prokletoj spravi. Ponovo tišina. Vazduh u plućima i kiseoniku mozgu. Smiri se Nenade. Dešava se. Jebi ga. Zabio sam glavu u jastuk naređuući mozgu da se gasi i tijelu da spava. Čini mi se da sam na kratko u tome i uspio kad Zdravko Čolić!
Srećko prasnu u smijeh.
– Otkud Čola kod tebe?! E vala Nešo i ti svašta sanjaš!
Nenad je i dalje gledao u neodređen horizont i počeo tiho da pjeva.
– Čija je ono zvijezda ljepša nego danica?! Urla Zdravko ispod jastuka. Jedva nađem mobilni i dok palcem nabadam zelenu slušalicu pokušavam da se sjetim odkad mi je to melodija poziva. Nisam ni stigao da kažem „’Alo“ kad sa druge strane osu paljba „Nešo bog te jeb’o, đe si?! Vidiš li koja su doba. Ja te čekam još tri minuta pa ti vidi!“.
Nenad se okrenu ka Srećku, pogleda ga pravo u oči i upita:
– Znaš li ko me je zvao?!
Srećko je još uvijek imao glupavi dobroćudni osmijeh na velikom okruglom licu.
– Nemam pojma! Ko?
– Ti – kratko odgovori Nenad.
– Ha ha ha – glasno se nasmija Srećko – Jesam te i nakačio, a?! Ha ha ha!
– Jesi Srećko! Skočio samo k’o oparen, navukao na se prvo što sam napipao u ormaru i porojurivši kroz stan izletih u hodnik. Kroz glavu mi je prošlo samo to da je sreća što djeca spavaju. Onda mi u centru nervnog sistema sijevnu munja a z anjom se kroz organizam prolomi grom koji kulminira užasnim bolom u koljenu. Vrisnuh i odmah se uhvati za usta. Otkad je, mislism se, ograda stepeništa sa ove strane?!
Srećko se gušio od navale smijeha. Iz njegovog grla dopirao e samo neartikulisan polukrik dok su mu suze orosile iskolečene oči. Blago se ljuljao u fotelji rukama pridržavajući uogromni trbuh.
U tom trenutku se uažuše dva odlučna, kratka udarca u dovratak i u kancelariju ušeta djevojka. Vazduh ispuni opijajuća aroma kafe. Djevojka spretno spusti šoljice ispred Srećka i Nenada koji joj se nemarno zahvališe. Oš uvijek vlažnih očiju, Srećko se naprezao da isprati elegantne pokrete zanosne sekretarice koja se tiho udaljila iz kancelarije. Kada su se vrata za njom konačno zatvorila on ispusti ono glasno „Uh!“ u kome su sažete sve muške seksualne fantazije.
– Šta bi dalje crni Nenade? – upita Srećko miješaući kafu da ubrza razlaganje upravo ubačenog šećera
– Sletio sam dolje što sam brže mogao ali mi se nekako činilo da sam trčao mnogo više od tri sprata. Kada sam se konačno dokopao ulice ona je bila potpuno pusta. Počeh da prebiram po đžepovima da nađem telefon ne bih li te nazvao. Telefona nema. Nema ni ključeva od moga auta. Šta ću, potrčim put kancelarije.
Srećko je srkutao kafu i ova zadnja rečenica ga natjera da se zagrcne.
– Ha ha ha! A joj jesam te odradio! Ha ha kah kah kah!
– Neobično brzo sam pretrčao od stana do parkinga ispred kancelarije – nastavi Nenad. Tek tu sam ponovo počeo registrovati asne slike okoline i sve je bilo poznato a ipak drugačije i na zloslutan način strano. Parking e bio zatrpan meni nepoznatim modelima automobila a na mom i tvom parking mjestu bila su dva identična crna audija.
– Ej audija?! – reče Srećko. K’o da mom volvu nešto fali?!
– Pogledam oko sebe – reče Nenad – da se uvijerim da sam na pravom mjestu. Nema sumnje, tu je parking, tu je i zgrada. Ona mi opet, ovog jutra, djeluje nekako strano, hladno i neobično ružno. Uputih se ka vratima i već sam kraičkom oka vidio Zlatka na portirnici kad zallijepih cijelim tijelom u staklena vrata. U nevjerici gledam u ruku koju sam bio ispružio ka čitaču kartica i vidim da sam pokušao da otvorim vrata karticom od bankomata. Zbunjen i postiđen, onako sjedeći na podu, počeh da prebiram po novčaniku tražeći karticu. U to primjetih da Zlatko stoji naspram mene sa druge strane vrata i gleda me upitno. Pokušah da mu gestikulacijom objasnim da sam zagubo karticu kad odlučnim pokretom otvori vrata i upita službeno „Šta ste trebali gospodine?!“. Pođoh nešto da kažem ali se zbunih. Iznenadio me. Kad sam se pribrao i ustao obasnih mu kako kasnim na posao i kako sam u žurbi zaboravio karticu. On me mirno sluša i kad sam završio oštrim glasom reče „Gospodine, molim Vas da se udaljite! U protivnom ću biti primoran da zovem obezbjeđenje!“. „Zlatko, bolan, to sam ja!“ Počeh glasno i odmah se pokajah jer on mahnu rukom i sa udaljene portirnice krenuše ka nama dva mlada, snažna policajca. Ustuknuh i počeh da silazim niz stepenište. Orenuh se da još nešto dodam ali me on preduhitri „Nisam ja nikakav Zlatko! Ja sam Ilija.“. Znoj sa čela i obrva me štipao i maglio mi je pogled. Sumanuto sam koračao nazad ka stanu. Srce je svojim lupanjem potpuno nadglasalo zvuke okoline. Ubrzo nisam čuo apsolutno ništa. Bio sam izolovan u vakumu privatnog pakla. Slijedeće čega se sjećam je stepenište. Široki ulaz u stambenu zgradu. U dahu sam istrčao na treći sprat. Uporno sam gurao ključ u bravu koja se nije predavala. U tom svom izbezumljenom naumu nij emi ni palo na pamet da pogledam natpis iznad špijunke. Kad sam to konačno uradio srce mi je preskočilo udarac. Velikim gvozdenim slovima, ofirno koliko može biti, pisalo je „Gvozdenović“. Počeo sam da gubim ravnotežu i ruke su mi se nekontrolisano drhtale. Strčao sam do interfoa da provjerim spisak stanara. Negdje pri vrhu, stan broj trideset i šest, Praštalo Nenad. Odahnih i krenuh ka liftu. Ne sjećam se putovanja, ali čim iskoračih iz lifta prepoznah onu ogradu sa kojom sam se jutros susreo. Osjetih ogromno olakšanje kad je brava škljocnula. Dugo sam, zatvorenih očiju, stajao naslonjen na unutrašnju stranu vrata. Kada sam konačno otvorio oči užasnula me neobično mala i skučena površina stana. Setih se svih dogovora sa Nevenom. Planova, rasporeda i sređivanja dječije sobe. Djeca! Sinu mi tad misao i ja prvo naglo pa onda, kad se pribrah, tiho krenuh ka vratima od dječije sobe. Uhvatih za kvaku što sam nježnije mogao da ne probudim anđele i lagano otškrinuh vrata. Ne, nisam vidio. Nisam ni mogao a ni morao da vidim da bih shvatio. Zapuhnut oporim mirisom mračnog špajiza shvatih da sam sam. Potpuno sam u malom stanu oronule zgrade. Nema Nevene, nema djece, auta ni stana o kome smo maštali.
Tu Nenad zastade, kao da pravi pauzu. Međutim, vidjevši kafu ispred sebe, ubaci u nju šećer i poče da mješa označivši na taj način završetak priče.
To svakako nije lijepa građevina, ali ako ništa ono bar ples svjetlosti po mesinganoj ploči, njena igra preko grba i zastave, mogu u čovjeku da probude određene simpatije i natjeraju ga da bar na tren mašta o budućnosti i bude srećan.

Autor: Saša Brkić

Fotografija: weheartit.com

zivot-blacksheep-rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.