Zidovi istinu govore

 

 

Stižem… Poznat osjećaj. (Ne)poznat grad. Uzbuđenje pomiješano sa strahom vodi me. Razgledam. Strelice označavaju smjer kretanja. Slijedim ih. Stepenice vode me tamo gdje i „car ide pješke“, kako to narod  reče. Ulaz plaća se, rekoše. A ja,  sjetih se  stare pjesme…

A iza vrata na zidu natpis „Živote volim te!“ izmami mi osmijeh na lice. Zapitah se, zašto  je životu baš tu neko  izjavio  ljubav? On… ona… ko zna?! Razmišljam… slučajnost ili namjera. Stanice su mjesta za rastanke, ali i sastanke. Tu ispraćamo svoje bližnje, mile, voljene, pratimo na put prijatelje, prijateljice… one koji pretenduju da postanu nam nešto  više, ili već jesu … Ali tu ih i dočekujemo. Da li je onaj ko je napisao tu poruku došao da dočeka svoju  dragu? Zamišljam, imao je još malo vremena bio je nestrpljiv… pa je htio svoju radost podijeliti sa svima koji dolaze tu… Možda je pisala ona, dok je on čekao ispred. A ona ga je dočekala srećna, ushićena. Ušla  je da popravi šminku i da se pogleda da li je dovoljno lijepa za njega. Možda  joj je poneka suza radosnica pokvarila  šminku. Možda je uzdahnula i napisala „Živote volim te“. Hvala joj na tome. Ili hvala mu na tome. Hvala svima koji nisu obrisali tu misao, a mogli su… Možda su i oni izašli razmišljajući o ljubavi isto kao što sada izlazim i ja, zadovoljna ali i  pomalo uplašena.

Misao o životu i dalje prati me. Sve je isto kao i prije mnogo godina. Grad koji mi  donosi sjećanja i na taj način  ukazuje dobrodošlicu. Mjerim  ‘sad i nekad’  pogledom i uviđam razliku. Možda je u mom oku upisana razlednica iz prošlog desetljeća  tek sad pronašla torbu poštara. Žurim da posjetim sva mjesta na kojima sam i tada bila. Mlada, zanesena, srećna. Hrabra. Stara razglednica grada iznenada u mom oku ponovo oživljava. Ponovo imam 20-ak godina… Praznik je, radujem se. Plešem. Na Trgu svira Kazalište, padaju petarde, smijem se… Smije se i on, grli me, malo nam smetaju petarde, ali ne brinemo se. Pjevamo  „Heroj  ulice“…

zivot-ljubav-par-blacksheep.rs

Ulice ne govore, ali  ove ulice meni su šapatom ispričale sve što nisam vidjela  te godine u kojoj sam zanesena igrala samo  igre ljubavne. U ovom gradu zidovi  vam prenose životne poruke. Ulice šapatom govore. Razumiju  korake… moje razloge, potrebu da zatvorim kapije koje su ostale otvorene… Klimam glavom tek da znaju da mogu da nastave. Da znaju da razumijem kišu koja iznenada počinje da pada, i sliva se  niz strmu ulicu. Zahvalna sam joj. Donosi  mi odgovor. Opravdava. Objašnjava. Sapire sve riječi. Odnosi sve tišine. Oporavlja. Okrijepljuje. Došla sam da zatvorim svoja vrata. Vjetar mi pomaže. I on me razumije. Svojom snagom  pomaže  mi  da zatvorim  teška vrata prošlosti. Lagano ih privlačim. I gotovo. Nema više. Idem dalje. Novi gradovi čekaju me. Ulice nove zovu me. Pjesme  mi mašu. Smijeh dovikuje. Sunce proviruje. Kiša se predomislila.

Volim te živote!  Zidovi  istinu govore.

Autorka: Sanja Radulović

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar