23 mar Zidovi istinu govore
Stižem… Poznat osjećaj. (Ne)poznat grad. Uzbuđenje pomiješano sa strahom vodi me. Razgledam. Strelice označavaju smjer kretanja. Slijedim ih. Stepenice vode me tamo gdje i „car ide pješke“, kako to narod reče. Ulaz plaća se, rekoše. A ja, sjetih se stare pjesme…
A iza vrata na zidu natpis „Živote volim te!“ izmami mi osmijeh na lice. Zapitah se, zašto je životu baš tu neko izjavio ljubav? On… ona… ko zna?! Razmišljam… slučajnost ili namjera. Stanice su mjesta za rastanke, ali i sastanke. Tu ispraćamo svoje bližnje, mile, voljene, pratimo na put prijatelje, prijateljice… one koji pretenduju da postanu nam nešto više, ili već jesu … Ali tu ih i dočekujemo. Da li je onaj ko je napisao tu poruku došao da dočeka svoju dragu? Zamišljam, imao je još malo vremena bio je nestrpljiv… pa je htio svoju radost podijeliti sa svima koji dolaze tu… Možda je pisala ona, dok je on čekao ispred. A ona ga je dočekala srećna, ushićena. Ušla je da popravi šminku i da se pogleda da li je dovoljno lijepa za njega. Možda joj je poneka suza radosnica pokvarila šminku. Možda je uzdahnula i napisala „Živote volim te“. Hvala joj na tome. Ili hvala mu na tome. Hvala svima koji nisu obrisali tu misao, a mogli su… Možda su i oni izašli razmišljajući o ljubavi isto kao što sada izlazim i ja, zadovoljna ali i pomalo uplašena.
Misao o životu i dalje prati me. Sve je isto kao i prije mnogo godina. Grad koji mi donosi sjećanja i na taj način ukazuje dobrodošlicu. Mjerim ‘sad i nekad’ pogledom i uviđam razliku. Možda je u mom oku upisana razlednica iz prošlog desetljeća tek sad pronašla torbu poštara. Žurim da posjetim sva mjesta na kojima sam i tada bila. Mlada, zanesena, srećna. Hrabra. Stara razglednica grada iznenada u mom oku ponovo oživljava. Ponovo imam 20-ak godina… Praznik je, radujem se. Plešem. Na Trgu svira Kazalište, padaju petarde, smijem se… Smije se i on, grli me, malo nam smetaju petarde, ali ne brinemo se. Pjevamo „Heroj ulice“…
Ulice ne govore, ali ove ulice meni su šapatom ispričale sve što nisam vidjela te godine u kojoj sam zanesena igrala samo igre ljubavne. U ovom gradu zidovi vam prenose životne poruke. Ulice šapatom govore. Razumiju korake… moje razloge, potrebu da zatvorim kapije koje su ostale otvorene… Klimam glavom tek da znaju da mogu da nastave. Da znaju da razumijem kišu koja iznenada počinje da pada, i sliva se niz strmu ulicu. Zahvalna sam joj. Donosi mi odgovor. Opravdava. Objašnjava. Sapire sve riječi. Odnosi sve tišine. Oporavlja. Okrijepljuje. Došla sam da zatvorim svoja vrata. Vjetar mi pomaže. I on me razumije. Svojom snagom pomaže mi da zatvorim teška vrata prošlosti. Lagano ih privlačim. I gotovo. Nema više. Idem dalje. Novi gradovi čekaju me. Ulice nove zovu me. Pjesme mi mašu. Smijeh dovikuje. Sunce proviruje. Kiša se predomislila.
Volim te živote! Zidovi istinu govore.
Autorka: Sanja Radulović
Fotografije: pinterest.com
Nema komentara