ŽELJA

Sve o čemu sam razmišljao proteklih meseci bilo je da ni sekund više ne mogu da provedem u gradu u kom se nalazi ona. Kada bih bacao smeće, okretao bih se u svim pravcima da je slučajno ne sretnem. Nisam želeo da vidi kako sam propao. U pab, iz kog inače nisam izlazio, nije mi padalo na pamet da odem. Niti na bilo koje drugo mesto. Išao sam od kuće do posla. Doživljao sam male infarkte sa svakim izlaskom na ulicu. Jedno veče popeo sam se na krov zgrade razmišljajući da li da skočim ili da, kao klinci iz susednih zgrada, kradem foru iz filma i vičem njeno ime. Ozbiljno sam razmatrao obe opcije ispijajući pivo. Onda sam spazio zvezdu padalicu. Želim da ne budem na istoj planeti sa njom.

Iza sebe sam začuo poznati nazalni glas:

– Mislim da ti mogu pomoći.

Okrenuo sam se i ugledao Džona Lenona. Doduše, njegovu šljokičavu verziju.

– Ja sam Disko Lenon. Zamolio si moju zvezdu da ti ispuni želju. Evo me, na usluzi sam ti.

Nasmešio se osmehom punim bleštavih zuba. Smeđa kosa bila je ispeglana i prošarana izblajhanim pramenovima. Okrugle, srebrne naočare stajale su mu na vrhu nosa presijavajući se pod svetlošću susedne višespratnice. Imao je odelo iz jednog dela, plavo-žuto, posuto srebrnim šljokicama. Noge su mu ukrašavale čupave čizme koje sam viđao kod prekvarcovanih, ispeglanih plavuša. Nisam znao šta da ga pitam. Dobijao sam napad panike od mnogobrojnih šljokica i njegovog entuzijastičnog osmeha.

– Hoćemo li?

Disko Lenon i ja sedimo u njegovom svemirskom brodu i pijemo kajsijevaču. Kaže da je šljivovica suviše mejnstrim. Smejemo se svemu: mom propalom ljubavnom životu, njegovoj frizuri, dugmićima na brodu za koje ne znamo za šta služe, a ni ne interesuje nas… Ustaje i pušta muziku. Uči me disko pokretima. Igramo i pijemo. Toliko se smejemo da ne možemo više da stojimo. Gledam kroz prozor. Oko nas proleću zvezde i planete. Prelepo je.

I dalje gledam kroz prozor. Dosadilo mi je. Zamišljao sam putovanje kroz svemir znatno uzbudljivije. Okrenuo sam se ka saputniku:

–     Šta će sad da se desi, Disko Lenone?

– Treba li nešto?

–     Pa… Zauvek ću da putujem kroz univerzum?

–     Želeo si da ne budeš na planeti sa njom. Uslišena ti je želja. Jeste da nema parkova, prijatelja, snega, mora… Ali nema ni nje. Samo ti i ja, kroz vreme i prostor zauvek.

–     Mhm… Nemoj pogrešno da me shvatiš, super si ti lik. Međutim, nisam ovo želeo. Želim parkove, prijatelje, sneg…sve što si nabrojao i još mnogo toga.

Pogledao me je začuđenim disko očima. Otišao je u drugu prostoriju. Iz nje je izašao sa tirkiznom perikom na glavi i disko kuglom u ruci.

dancing-disco-disco-ball-disco-balls-blacksheep.rs

–     Ovo je magična kugla. Nedostaju ti prijatelji? Pogledaj poslednjih pet meseci svog života.

Kancelarija, stan, televizija, kompjuter, spavanje, tuširanje, hrana… Jedine slike koje su se smenjivale iz dana u dan. Kancelarija, stan, televizija, kompjuter, spavanje, tuširanje, hrana…

–     Pogledaj živote svojih prijatelja.

Kancelarije, stanovi, deca, supružnici, devojke i momci, mačke, psi, Tijanini pacovi, sedeljke, koncerti, klubovi, kafići, šetnje po parku, bazeni, London, Novi Sad, Sarajevo, Pariz, osmesi, suze, tenis, fudbal, kapoera, knjige, časopisi, blogovi…čak i jedan dobitak na lutriji.

–     Želiš li da vidiš nju?

Trepnuo je disko trepavicama.

–     Nemam šta da izgubim.

Ona. Njena duga crna kosa rasuta po krevetu. Učionica u kojoj predaje. Roze soba. Televizor koji nikad nije odnela na popravku. Slike su se sve brže smenjivale. Kafe, kokteli, drugarice, kupovina, izlasci, kozmetičar, frizer, dosadna sijamska mačka, novi dečko, aerobik, moje slike složene u kutiju, osmesi, Kopaonik, nova kola…

–     Da li je srećna?

–     Nije srećnija od tvojih ostalih prijatelja. Nije ni tužnija. Jednostavno živi svoj život. Pravi planove. Misli na tebe. Svakim danom sve manje. Zaljubljuje se. Svakim danom sve više.

–     Da li je on za nju?

– Zar je bitno? Ona nije prava za tebe. Beograd nije samo njen grad. Ne dozvoli joj da ti ga otme.

– Hoću kući. Vrati me.

–     Spreman si za pravi život?

–     Da. Čim se vratim pravim žurku izvinjenja za sve prijatelje koje sam odbacio.

Disko Lenon se ozario. Crtali smo šljokicama oči i usta na bananama, jabukama i pomorandžama. Pravili smo bend od disko voćki. Spustio je pomorandžu.

–     Ne znam kako da te vratim. Imaš pravo samo na jednu želju. A ovo je ostvarenje tvoje.

–     Ne postoji način da mi ispuniš još jednu?

–     Mhm… Možeš da probaš da me protrljaš kao čarobnu lampu, ali odmah da ti kažem da nisam gej…

Disko Lenon se toliko smejao da je nesvesno zgnječio pomorandžu na kojoj je crtao.

–     Ubih basistu! Oh, nema smisla da pravimo bend ako odlaziš. Pozvaću Gotik Elvisa, on će znati šta da radimo.

–     Gotik Elvis?

– Dispečer zvezda padalica.

Briljantni Gotik Elvis imao je rešenje. Kršilo se sa članom 125 zakona o željama. Disko Lenon ga je podmitio kajsijevačom. Vratili su me na krov. Odlučio sam da neću gledati ka nebu i zamišljati želje. Spustio sam pogled na Beograd pod mojim nogama. Uživao sam u jutarnjem vazduhu. Bio je toliko svež, kao da ga još niko nije udahnuo. Viknuo sam iz sve snage „Dobro jutro!“ i potrčao ka parku.

Autorka: Marina Prohaska

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Ostavi komentar