Zejna

Tog trenutka kada sam se zagledao
U Zejnine oči
Bilo mi je jasno
Zašto nosi ovo ime.
Simbol iskonske lepote,
Barem je to moja Zejna bila.

Stalno je grickala pramen svoje
Suve, tanke kose boje meda
Dišući plitko, kao da se boji nečega,
Ili da je po svoj prilici
Jako uznemirena.

Ali, Zejna se ničega nije bojala.
Tako malo biće
Nosilo je
Svu hrabrost ovoga sveta
Dok se oko nje rušilo i pucalo,
Pa čak i kada je njena krv tekla
Po bojištima.
,,Ma, samo sam se ogrebala“.

Ljutio sam se na nju
,,Daj, jebote, hajde da odemo odavde!“
Pa bi me ona lupila po leđima
Jer je mrzela kad psujem
Ali to nije moglo da se meri
Sa lupanjem mog srca
Svaki put kada bi skupila kosu u rep
I nasmejala se.

Zejna i ja smo se radovali
Svakom novom povetarcu
Koji bi nas zagolicao
Dajući nam do znanja da smo još uvek živi.

Iza kolibe onog sedog starca,
Cela varošica ga je znala, ali im nije
Bio važan, pa mu nisu pamtili ime,
U trošnoj kućici,
Živeli smo
Sanjajuci
O nekom srećnijem mestu
Gde se ljudi smeju
Ne plaše
I ne kriju.

Molio sam je da odemo.
Zejna nikada to nije htela.
Kada bi zapucalo, sakrili bismo se
Pod krevet
Koji je drhtao od eksplozije
A tada bi mi pričala
Kako jedva čeka da se ovo završi
I da bi trebalo da promenimo prozore
I da će jednog dana da mi kupi lepu košulju
Kakvu je htela da pokloni svom bratu
Ali on poklon nije dočekao.

Sanjali smo nas dvoje, u tišini i prašini
Ispod kreveta
Svakoga dana
Godinama.
Sve dok je jednom
Nisam pronašao ispod kreveta.
Nije bila nikuda kuda sam je tražio.

Zejna je otišla.
Nije me ostavila, znam.
Imali smo planove za nas
Da sva jutra budu naša
Sa gomilom dece koja trče po dvorištu.

Zejna spava
Pod svojim večnim krevetom,
Ali se ne krije. Ponosno ćuti.
Čekaj me, mala.

Autorka: Jovana Mikić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.