Zašto si buntovnica, Marina?

Samilosti moja, neljubljena.

Porozan i proklet stojim pred tobom. Kao onda, na železničkoj stanici. Kad je lišće bilo žuto, a gvozdeni naslon na klupi hladan, Stud se sa njega stidljivo širila i na dušu. Gledaš me, gledam te. Stojimo i dišemo se. Ćutimo, o nama. Čežnjivih pogleda, očiju ispijenih od suza, slanih usana što peku pri tom poslednjem, predugo odlaganom poljubcu.  Sa iskrivljenom, skoro sasušenom ružom u rukama, koje podrhtavaju od hladnoće. Plačemo se, odavno. Od onda kada smo i naslutili rastanak. Ušivanih duša, koje noćas u cik zore po hiljaditi put pucaju, i to svaki put na novom mestu. Još jedan šav duboko prošiven u najdubljem delu nas, stoji kao beleg. On se ne skida sa duše, ostaje tu, da pamti i da ga pamtimo. Da se pamtimo. Ti stojiš promrzla i gledaš me, dok se najljubopitkije pripijaš uz mene, uranjajući u moj zagrljaj. Ljubim ti kosu, i onu skoro uvelu ružu odlažem među tvojim prstima, prekrivenim rukavicama.

Hladno je! – govoriš mi. Daj mi svoj kaput. Dok skidam kaput i oblačim ti ga, po poslednji put svojim nozdrvama udišem poslednje čestice tvoga mirisa, želeći da te po njemu upamtim. Grlim te preko kaputa, i preplićem prste tvojima. Ljubim te u kosu dok ti poslednji put recitujem Jesenjinovu belu haljinu, u kojoj sam te oduvek sanjao. Ljubiš me, poslednji put, nadano, iščekivano i onako kako se ljubi samo na rastanku. Poljubac traje nekoliko večnih sekundi, upijam i poslednji vreli poljubac tvojih krv crvenih usana i udišem njihov poslednji vreli dašak. Stojimo, na rastanku, između našeg i još dva života. Plačemo se, ljubimo i čekamo, čežnjivih pogleda, usana slanih koje pri poslednjem poljubcu peku, upalih obraza. Zašto me ostavljaš, Marina, sad kad si našla kalup za naše duše, zalutale i neshvaćene. Kažeš mi: „Tako mora, lako ćeš bez mene.“

Mašemo, poslednji put dok voz sa perona kroz gustu jutarnju oktobarsku maglu odlazi direktno u nepovrat. Osećam tvoj miris ovenčan na mom kaputu i sliku u džepu.

Da se sećam, da se sećaš. Kako nismo uspeli, a mogli smo. Samo da sam hteo, samo da si htela, samo da smo se dovoljno hteli.

Zašto si buntovnica, Marina?!

Ja sam sanjalica Marina, ja sanjam o tebi.

Autor: Nemanja Tonić

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.