Zaplitanje jezikom: Sudar svetova

Danas, posle tri godine, opet smo na početku. Jedina razlika je što se poznajemo. Možda ga poznajem više nego što on poznaje mene. Što je verovatno subjektivno mišljenje – ali uzimajući u obzir moje voajerske sposobnosti, nije daleko od istine. Priznaću – poznaje me dovoljno.

– Čeka me pakao do nove godine. Već se ne osećam dobro.

– Čoveče, pa ti ćeš…

– Da, da… Smatraj da znaš čoveka.

– Da, da. Hahaha!

Polako se penje uz stepenice, u okretu mi dobacuje

– E, ali znaš šta. Ima… Ma nema veze. Reći ću ti posle!

– Hahahaha!

– Misliš? – pita me uz đavolski osmeh.

– Mislim!

Priznaću – poznaje me, ali možda to što mu sa osmeha čitam iskrenu radost u iščekivanju ispunjenja njegovih dečačkih fantazija, znači da ja poznajem njega. Nema veze, priznaću mu ovo.

Upoznali smo se skoro. Po treći put. Toliko  je mnogo načina da nekog upoznate. Mi se svake godine ponovo upoznajemo. Naravno, postoje, da tako kažem, stadijumi upoznavanja :

Pružiti ruku – poznanici.

Pružiti prijateljstvo – prijatelji.

Pružiti telo – ljubavnici I stepen.

Pružiti srce – Ljubavnici II stepen.

Recimo da je ovaj redosled uobičajen. Ipak uzmimo u obzir da postoje odstupanja i da neki stadijumi mogu biti preskočeni. Po tom predefinisanom redosledu, mi smo prijatelji poslednjih godina i sasvim nedavno smo postali ljubavnici. Ne volim kad se ljubavnici mešaju sa preljubnicima. Ne kažem da ljubavnici ne mogu biti preljubnici i obrnuto, ali jedno nije identički jednako drugom.

zaplitanje-jezikom-sudar-svetova-blacksheep.rs

Ljubavnici uživaju u trenucima koje dele pod čaršavima, mokrim u vrela letnja popodneva ili toplim u kišnim jesenjim danima. Uživaju u jezi što se vuče po koži za prstima. Uživaju u tom telesnom zamoru i kasnijoj mišćnoj malaksalosti.

Dan se polako izgubio, sakrio iza predvečerja.  Mrak je. I u njegovoj sobi je mrak. Kvari ga samo jedna plava lampica na računaru. Sedi blizu, sasvim blizu mene. Dovoljno da, ako se okrenem, samo da ga pogledam, usne bi nam se spojile. Dva slomljena srca sede u gotovo potpunom mraku, dovoljno blizu da mogu da osete ono drugo kako kuca. Dva slomljena srca.

– Zbog čega si došla?

Posle svega što smo jedno drugom rekli tog dana (a pričali smo dugo – bio je uveliko dan kada smo počeli), i dalje nisam sigurna zbog čega sam došla. Došla sam zbog ramena. Njegovog ramena. Potrebna su nam bila slomljena srca da bismo se napokon oslobodili lanaca koje ne znam više ni kako smo vezali. Došla sam u ime te slobode. Došla sam zbog ramena. Došla sam.

– Nisam ovde zbog toga. Ne znam. Ne… Nisam. Ne. Zašto mi to radiš?

Ne vidim ga, zapravo – trudim se da ga ne gledam.

– Ništa ti ne radim. – opet onaj đavolski osmeh

– Zašto se osećam kao tinejdžerka kao tinejdžerka na prvom sastanku koja iščekuje prvi poljubac?

– Hahaha!

– Ne znam. Ne znam…

– Prekini da gnjaviš taj jastuk. Ovde ne mora ništa da se desi.

– Ne znam.

– A da li će ovo pomoći?

Okrenula sam glavu ka njemu i prišao je sasvim blizu. Mogla sam da osetim njegovom topao dah na svojim usnama i kako me guta svojim pogledom boje abonosa. Prišao je sasvim blizu, toliko da su nam se sudarili nosevi. To je već bio sudar svetova. Ruka je sama krenula putem njegovog vrata, usne putem njegovih. Njegovi prsti u mojoj kosi i moji u njegovoj, prepleteni kao korenje u glinenoj saksiji. Gorke su mu usne od dima. Ne želim da prestanem da ih ljubim, dok ne isisam sav nikotin, zaglavljen u porama. Ma nije ni to do nikotina, nisam pušač, koliko do trnaca koji tutnje niz vilicu do grudi, svaki put kad udahnem  njegov dah.

Satima smo upoznavali jedno drugo, po treći put. Dva slomljena srca lečila su se kako su najbolje umela. Previjala su jedno drugome rane, iznova i iznova. Dodir po dodir, usne na usne, oči u oči, telo pod telom. Osmehom zatrpavala su ratne rovove.

Možda je trebalo te večeri da vratim nogu, zalupim vrata, ostanem u njegovom autu, vratim se u njegov krevet, u njegov zagrljaj. Muški zagrljaji su posebna vrsta grljenja. Ona koja otklanja najmračnije misli, usađuje sigurnost, štiti. Snažni muški zagrljaji su neophodnost.

Sedim danas, na ivici kreveta, na ivici razuma, svesnog i racionalnog. Na ivici. Svlačim sa sebe sve, uvlačim se pod pokrivač, gola i slomljena. Sklapam oči i puštam suze da skliznu sa ivice kapaka. Teški su. Misli ne mogu da zbrojim na jedno mesto, prelećem očima od jednog do drugog ugla očne duplje, i baš na ivici nerava, pre nego što otvorim oči, prošeta jeza kožom, kao njegov zagrljaj.

Eh, da mogu da se uvučem u njegov zagrljaj, da se bradom nasloni na moje teme, i udišem slobodu sa njegovih tamnih, gustih malja na grudima.

Autorka: Luna Lav

Lektura: Zorica Dukovski

Fotografija: wehertit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.