Zaplitanje jezikom: Ljubav u pogrešno vreme

Hajde sa mnom u bioskop!

U podne, kad svi normalni ljudi rade.

Kako to misliš ne umeš?

Umeš. ‘Ajde. Možeš.

Obećavam neću nikome reći

Kako si rukom sklonio suzu sa vrha mog nosa.

Obećavam.

Hajde sa mnom na ringišpil!

Da hvatamo igračke u visu

Kako to mislis ne smeš?

Smeš. Hajde. Lako je.

Obećavam da neću nikome reći

Kako si me držao za ruke sve dok ringišpil nije stao.

Obećavam.

Hajde sa mnom na Dunav.

Pa šta ako pada kiša.

Kako to misliš ne možeš.

Možeš. Hajde. Poneću kišobran.

Obećavam da neću nikome reći

Kako si naslonio obraz na moje teme spušteno na tvoje rame.

Obećavam.

Hajde sa mnom na čaj.

Da, na čaj. Sad mu je baš vreme.

Napolju dok sipi sitna kiša.

Obevaćavam, neću nikome reći

Kako si pristao da pođeš.

Obećavam.

Kako je lako zaljubiti se u ovom gradu. I ne kažem da sam zaljubljena u njega. Samo kažem da je lako. Kako je lako voleti u ovom gradu. Ne kažem da ga volim. Samo, lako je. Kako je lako nasmejati se. Jednom davno na našem prvom početku me je iznenadio: rekao je kako samo može da zamisli moj osmeh. A bio je u pravu. Grčila sam te mišiće u obrazima sve dok nisu utrnuli. Možda je to bio samo deo taktike njegovog zavođenja.

ljubav-u-pogresno-vreme-blacksheep.rs

Zaista je bio zavodnik. Čuj mene – bio. Jeste. Pustila sam tada da me zavodi. Bila sam zavedena onog momenta kad je otvorio vrata i rekao „Džentlmeni ulaze prvi, kako bi mogli da zaštite svoje dame od nepoznatog“. Crvenela sam ulazeći za njim unutra. Zaveo me je.

Sedeo je sa moje leve strane. Kako zgodno? Udisala sam miris kuvane nane, dok sam zamišljala kakvog su ukusa njegove usne posle jabuke i cimeta. Smejala sam se svim njegovim šalama i kako je ponekad zaplitao jezikom. Divila sam se njegovim rečima. Divila sam se njegovoj kosi koju bi rastresao pre nego što bi je opet vezao u punđu. Slušala sam pomno svaku njegovu reč i upijala očima načine na koje ih oblikuje usnama. Držala sam leđa pravo, kao prava dama, i prste lepila uz šolju, kako ih ne bih ukrštala i uplitala. Vreme je teklo prebrzo za moj ukus. Reči su tekle u istom tempu, baš kako treba – sa njim se tako lako priča. I smeje. I pravi važan, i ne pravi. I pravi dama, i ne pravi. Sa njim se tako lako kotrlja niz misli… Sa njim se sve tako lako, kao i u ovom gradu.

Sem da se bude. Sa njim se teško bude. Dođe u predveče jedne godine da pije čaj i šapuće kroz beli dim cigarete. Pa ga vreme i oči zaborave. Pa se srce da u neko drugo voljenje. Kad, eto ga opet: pred ponoć, iskren u svom „Čeznem za tobom“. E proklet da si! Ja ću za te budalaštine svojoj deci uši čupati. Dođavola sa tvojom kafom! Nikada mi nismo pili kafu…Pa onda mesecima ne ide, godinama. Sedi tu, sa leve strane. Naizgled pomno prati predavanje. I smeje se široko kad mu kažem da mi je drago što sam ga upoznala, još onda, onog januara. I njemu je drago… Damo se u ta druga voljenja, kao mlade u seoskim brakovima, sa nadom da će nas voleti. Mesecima ne odlazi, ne ide. Tu je, gleda kako volim. Gledam kako voli.

Negde jako kasno, ponoć kad već prođe, legne, slomljenog srca, pored mene i mog slomljenog srca, i pita me što nismo pre. Od svih pitanja na svetu.

Autorka: Luna Lav

Lektura: Zorica Dukovski

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.