Zaplitanje jezikom: Leptirica

Na istom sam mestu gde i prošle nedelje. Isti drveni parket. Iste crne draperije preko prozora. Ista prigušena svetla. Opet se zvuci sa žica lome do bubnih opni. Odzvanjaju u meni ko pesak i okean u školjkama.

“Nemoj da me vodiš.”

Molim.

Misao me vodi pod krošnje magnolije.

Dečija radost. Živost.

Pozeleneli teksas na kolenima.

Izbrazdani ornamenti zemlje urezani u dlanove.

Misao me vodi na krošnje magnolije pod tvojim prozorom.

Smiraj letnjeg smračenja. Zatišje.

Dubok uzdah zamagljen dimom.

Kratki uzdah zamagljen tminom tvojih očiju.

Trzaj mi vodi telo. Neka čežnja za tobom. Čežnja za čežnjom. Za blizinom. Mirom. Tu si, kao na dohvat ruke. Tvoj miris. Tvoj dodir. Tvoj pogled. Ruka me ka tebi vodi. Više nisam tu. Draperije me drže da ne odletim. Gledam to mesto na kojem sam stajala. Tragovi stopala u parketu. Telo kao kalup od krečnjaka. Zaudara na staro. Na prošlo.

“Vodi me. “

Želim.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: Slavko Stamenić

slavko-stamenic-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.