Zaplitanje jezikom: Hvala

– Lepa si žena.

U poslednje vreme ne čujem. Naprasno sam postala nagluva i na sve što mi ljudi govore odgovaram sa šta, molim ili a. Ono a me najviše nervira, ali nekad prosto izleti iz usta. Ljudi tolerišu tu moju nagluvost pa im nije mrsko ponoviti još jednom. Nije ni njemu.

– Lepa si žena.

Nije jedan od onih muškaraca koji se sakriju iza fizičkog gesta onda kada izgovore nešto tako. Ne, neće me poljubiti u čelo ili usne, ili prste povući kroz moju kosu, dovoljno da obraz naslonim na njegov dlan, neće me zagrliti. Ne – gledaće me pravo u oči, na distanci sa koje može da vidi kako crvenim pomalo, sasvim naga, bez ikakvog drugog odgovara osim onog iskrenog osmeha koji ne umem da krijem i jednog tunjavog “Hvala”, a sve sam samo ne tunjava žena. Ili, na distanci sa koje zaista vidi tu lepotu i to je prva pomisao koja mu prolazi kroz glavu, dok gleda kako zatvorenih očiju puštam da mi se voda sliva niz lice, ramena, grudi, butine… Ja i dalje crvenim i govorim ono tunjavo “Hvala”. Gledaće me pravo u oči i streljaće pravo između njih. Još nisam sigurna koje oružje koristi. Ali puštam da puca, jer, biću slobodna da provučem jedan kliše i kažem, šta me ne ubije čini me jačom.

breno-machado-blacksheep.rs

– Zar nisam klinka?

– Jesi. Ovde i ovde.

Pokazuje prstom na moje čelo i moje usne. Mislila sam da smo ustanovili da nemam mentalitet jedne klinke, pa me taj prst na čelu malo buni, ali ovaj na usnama sasvim razumem. On je tu zbog smejanja i smejuljenja, zbog onoga što one govore i prećutkuju, zbog toga kako ljube. Za njega je to nesmotrenost, za mene je to sloboda. Naše slobode se ne razlikuju puno. Dopunjavaju se. Šire granice. Šire nam prostor u kojem se krećemo, pričamo, ljubimo, izležavamo, jebemo, volimo… Hm.

– Volim te.

– Molim?!

– Volim te.

Mislim da on nije nagluv, već samo u šoku. A ja ponavljam iz refleksa i donekle zbog efekta. Gledam ga pravo u oči. Streljam pravo između njih. Na distanci sa koje vidim njegovo bledo lice i oči koje traže moj osmeh, jer osmehom pokrivam sve šale. Mislim da zna da ga moj osmeh ovde neće spasiti. Na distanci sa koje se ne čuje moje urlanje u grudima. Ja i dalje crvenim, on nema neko tunjavo hvala. Hvala  ni ne ide na volim te, sem kad je Odri  u pitanju. Tad mi se već osmeh otima iz usana.

– Šta je smešno?

– Ništa. Što ćutiš?

– Šta da kažem?

– Nešto. Bilo šta. Hvala?

– Molim?

– Hahaha. Doručak kod Tifanija.

– Kakve sad to veze ima?

– Kada Odri kaže “Hvala”  na “Volim te”

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija: Breno Machado

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.