Zaplitanje jezikom: Bitno je imati drugu perspektivu

Dala bi mi jedan poljubac, onako ovlaš, sa vrata, dok izuva cipele. Jedan osmeh. I jedno “hej ti”. Prislonio bih šaku uz njenu zadnjicu, dok zaključavam vrata, i blago stisnuo. Uvek bi se nasmejala. Mislim kako mi nikad neće dosaditi taj mali ritual koji pravimo u dva kvadrata kod ulaznih vrata. Gotovo na prstima bi ušetala u dnevnu sobu, ne zato što se trudila da bude tiha, jer to nikako nije deo njene ličnosti.

– Zašto ideš na prstima?

– Pod ti je klizav?

– Pa?

– Pa pravim se da sam na klizanju. Vidi.

Jednom nogom bi se odgurnula i proklizala koji centimetar kroz dnevnu sobu.

Dok bih u kuhinji spremao času vode, belog vina ili Pepsi tvista, kao jedinog gaziranog pića koje zapravo voli, ona bi sedela na rukohvatu troseda.

– Hoćeš sladoled?

– Neću. Hvala.

Uvek isti odgovor – “Ne jedem kasno uveče”.

benjamin-combs-blacksheep.rs

Skliznula bi sa rukohvata, legla na trosed, ali sa nogama i dalje preko naslona. “Bitno je imati i drugu perspektivu”. Seo bih pored nje, tako izvrnute. Pratila bi me pogledom od kuhinje do troseda, uzdigla se malo dok bih sedao i spustila glavu meni u krilo. Nije odbijala kad bih joj kašiku sa sladoledom prinosio ustima.

– Vau! Ovo ima pravo voće u sebi!

– Najbolje iz Amerike, bejbi.

Zadovoljno bi uzdisala i odobrovajuće klimala glavom. Pridigla bi se samo da popije koji gutljaj vode, vina ili omiljenog joj gaziranog pića ili da zaroni nos u udubljenje kod moje ključne kosti.

– Volim kako mirišeš.

– Kako mirišem?

– Kao more.

Kasnije sam tek saznao simboliku te njene ljubavi prema moru, nebu i generalno plavom.

Proveli bismo jedan sat, ona naglavačke, ja sa prstima u njenoj kosi, pričajući o poslu, neshvaćenosti njene svestrane ličnosti, učenju i napredovanju.

– Dosta sa ovom dosadnom pričom. Mazi me malo.

Ustala bi i opkoračila moja kolena svojim. Opet bi prinela nos do moga vrata, udahnula duboko, ostavljajući jedan poljubac, pre nego što se dlanovima osloni na moje grudi i ćutke zagleda u moje oči.

– Hej.

– Hej.

Osmehnula bi se, kao onda kad sam je vodio na Dunav na doručak.

– O bože! Ovaj pogled. Kako si…

– Znam da ti nedostaje reka.

– Vau! Vidi!

A ja bih gledao u nju. Ljudi se retko raduju tako iskreno kao ona – reci ili tuđim očima (plavim pogotovu). Patern se lako da uhvatiti.

Poljubio bih je, onako kako se retko kad ljubimo, kad me podseća na to zašto se toliko jako trudim da je ne pustim blizu. Priznajem da je ovo jedini trud koji se ne isplati. Valjda zato i popuštam, dok je propuštam kroz šake, pripijajući je bliže uz grudi.

Autorka: Tamara Luna Lav Naumović

Fotografija:

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.