Zadnji dim

Imao je svega 17 godina i sjedio je na stanici čekajući sedmicu. Trebalo je da naiđe svakog časa. Nervozno je tupkao nogom o betonski pločnik, prstima lijeve ruke čupkajući zanokticu na desnom palcu. Shvatio je da ne može da je se riješi rukom, pa je palac prinio ustima. Oh, kakav osjećaj – kao da je oslobođen ogromnog bola. Ali, ne… Još je nešto u njemu tinjalo, nešto čega još uvijek nije bio svjestan, a što mu je pričinjavalo ogromnu mučninu. Otud i tupkanje nogom i zanoktica. Nije shvatao o čemu se radi.

Onda, daleko između reda drveća i klupa ugledao je autobus. Konačno, pomisli. Spremio se da uđe, izvadio je pare za kartu iz džepa i sačekao na stanici. Autobus stade i vrata se uz pisak otvoriše. On uđe, pogleda okolo dok je čekao kartu i izabra mjesto. Bila su svega četiri slobodna mjesta u čitavom autobusu. Sjeo je pored simpatične djevojke crne kose, ošišane na kratko.

Ne, ovo nije ljubavna priča.

Dogegao se držeći se za sive šipke i uz ljuljanje autobusa zamalo je pao i završio u njenom krilu. Nasmješio joj se. I ona je njemu. Tupkanje nogom je opet počelo. Takođe je otkrio da kada jednom načneš zanokticu moraš da nastaviš do kraja. Dok ne oguliš svu kožu oko nokta. To je kao pravilo. Bilo ga je strah da će morati da ga se pridržava često u budućnosti. A nije znao zbog čega. Uzdahnuo je. Bilo mu je vruće iako je bio u majici kratkih rukava, a napolju je bilo oblačno. Nije mu bilo vruće zbog vremena, već zbog te stvari koja je u njemu kuljala, a nije je razumio. Potreba. Čežnja. Jad.

Počeo je da češe desnu podlakticu iako ga ništa nije svrbjelo. Osjećao se glupo. Kao da je nag pred svim tim ljudima. Osjećao je njihove poglede kako mu proždiru lobanju i leđa, a kada se okrenuo shvatio je da su svi gledali svoja posla. Niko ga nije ni primijetio. Odjednom, osjeti dodir na svojoj ruci. Baš na onoj sa zanokticom.

– Je li sve u redu? – začu se ženski glas sa njegove lijeve strane.

On se okrenu i pogleda je u lice. Bilo je divno. Nije se sjećao da je ikada vidio tako nešto. Osjetio se smireno, po prvi put tog dana. Kao da je čitava misterija njegove mučnine bila vezana za to lice. Kao da je jedino ono moglo da ga umiri. Ali ne zadugo.

– Da… Da… Sve je kako treba. – odgovori on.

Imala je pirsing na donjoj usni i lijevoj obrvi. Bistre zelene oči, koje su kao vrtlog vremena i prostora uvlačile u sebe i nisu puštale, dok ne vidiš sve ono što je bilo, što će biti i što bi moglo da bude. Bilo je mučno, ali ispunjavajuće gledati ih. Imala je savršene zube i predivan osmijeh. Polu pune usne i mali prćast nos. Na ruci kojom je i dalje držala njegovu imala je tetovažu. Neki cvijet. Ljiljan možda. Nije bio siguran.

beautiful-lips-make-up-mouth-piercing-blacksheep.rs

– Dobra tetovaža. Šta je to… ljiljan? – upita.

– Ne, orhideja. Moja majka ih je voljela. Hvala. – reče djevojka.

– Oh, žao mi je. – reče on. Ona se osmjehnu.

Ne, ovo nije ljubavna priča.

Okrenuo se u drugu stranu i tu ugledao staricu koja je na prethodnoj stanici ušla i sjela preko puta njega. Bila je oronula i mršava. Lica upalog i suvih obraza. Svaka bora je govorila posebnu priču jadnog i teškog života. Opet ga obuze mučnina. Pomislio je na zanokticu i kako još uvijek ima dobar dio kože oko nokta, kad je shvatio da je njena ruka još uvijek preko njegove. Osjetio se uznemireno. Nije znao šta da radi. Okrenuo se ka njoj.

Gledala je negdje u daljinu kroz prozor. Vidjelo se da joj misao nije definisana, ali da je sadržala polja orhideja i možda majčinski dodir. Možda zamišlja sebe kako pokušava da potrči poljem, a majka joj ne dozvoljava i drži je za ruku. ,,Zato me još uvijek držiˮ, pomisli.

Kao da je osjetila njegovu misao, djevojka povuče ruku sa njegove, oslobađajući mu put do zanoktice, što on momentalno iskoristi u svoju korist i nače staru ranu. Gledajući je, koncentrisan da što bolje obradi preostali dio oko nokta, primjeti da je zavukla ruku u tašnu.

,,Možda će da izvuče njenu sliku. To bi bilo čudno. Trebaće mi još jedan par ruku sa deset prstiju da toliko nervoze istjeram iz sebeˮ pomisli. Djevojka je par minuta tražila to nešto u lavirintu njene torbe. ,,Ženeˮ, pomisli on, ,,svaki put kad promjene torbu to je kao da se sele. Sve te stvari koje su unutra. Bože dragi.ˮ

Njegovo pomno posmatranje procesa traženja prestade kada je ono traženo izašlo na površinu. Njegov trud da zanokticu što suptilnije oguli iznad nokta, da što više kože skine, a da se manje vidi, momentalno prestade kada je vidio šta djevojka drži. I tu je shvatio čitavu mučninu koju je iskusio. Zbog čega. I bi mu jasno.

Usta mu se osušiše, a mozak dobi samo jednu funkciju. Ruka mu zadrhta. Zatreptao je toliko brzo da su mu oči zasuzile. Zvuk motora autobusa je postao prigušen i nije ga više čuo. U glavi mu je odzvanjalo pet slova složenih u najdivniju riječ koju je čuo u životu do tada.

– Hoćeš? – upita djevojka držeći kutiju cigareta.

O, da. Ovo je ljubavna priča.

Gledao je u njenu ruku, u otvorenu kutiju i u tu jednu cigaretu koja je, više nego sve ostale, virila napolje. ,,Prosto bi bilo nevaspitano da ne uzmemˮ, pomisli. ,,Toliko se potrudila da me ponudi. Čak mi je i ruku držalaˮ, ubdjeđivao je sebe. Osjećao je kako se znoji iako mu nije bilo jasno zbog čega. Za boga miloga, pa to je samo jedna cigareta. Zar mu to toliko znači.

Pogledao je u nju i vidio je da čeka upitno. Razmislio je još malo i napokon nakon misaonog toka jednog genija uzimajući sve promjenjive u računici donio odluku.

– Ne, hvala. Ostavio sam. Već 43 dana. – reče drhtavim glasom.

– Oke. – reče ona i izvuče onu cigaretu što je virila. Stavi je na usne i zapali.

Nije mogao da je gleda. Okrenuo se u drugu stranu i gledao u staricu. Kašljala je. Sjetio se da bi i on zakašljao pri prvom uvlačenju dima u pluća. Koliko god je volio da puši, njegova pluća nekako nikad nisu bila spremna na to. Uvijek bi ga zagolicalo negdje u sredini dušnika kada bi povukao taj prvi dim. Oh, kako je samo volio to. Usta mu se napuniše pljuvačkom. Proguta je i okrenu se ka djevojci. Cigareta je stajala u njenoj ruci i dogorjevala je polako. Ona je samo gledala u daljinu kroz prozor, nesvjesna da cigareta u njenoj ruci umire.

To ga je razljutilo. Nije mogao da izdrži.

– Izvini… heh, da. Ja opet. – reče nespretno vidjevši da je prenuo iz misli. – Ali… cigareta će da ti se ugasi. Ja samo… – reče, a ona ga sa osmijehom pogleda i razdragano baci cigaretu na pod ugazivši je, izvadi drugu i zapali je.

On je zaprepašćeno pogleda. Činilo mu se da je to bila najgora stvar koju je u životu vidio. Klasično ubistvo, pomislio je. Kako samo ima srca. Kršio je prste i ruke u napadima nervoze.

– Smiješ li uopšte da pušiš u autobusu? – upita je.

– Hm.. mislim da smijem. Ukoliko je… ovaaaj, više od jednog slobodnog mjesta. – reče prebrojavši sva slobodna mjesta. Ukupno dva.

– Da. I ja sam čuo tako. – reče i pokuša da se osmjene.

– Jesi li siguran da nećeš? – upita i izvadi kutiju opet.

Razmišljao se. Bio je siguran u to što treba da uradi. Bio je siguran u svoju odluku koju je donio prije 43 dana. Ali nije bio siguran da NE ŽELI.

– Nisam. – reče.

– Onda uzmi. ‘Ajde. – reče ona.

On pruži ruku i dotače filter. Samo to je bilo dovoljno da njegovo tijelo utrne do kraja. Truckanje autobusa više nije bilo mučno i stolica ga nije žuljala. Bože, kako samo prija, pomisli.

– Samo ću da pomirišem. – reče i prinese je nosu povukavši je čitavom dužinom uz nozdrve.

Nestao je. Više nije postojao u momentu koji je trajao prekratko za sav ostali svijet. Njemu je to bilo dovoljno za čitav život. Taj jedan jedini potez od početka filtera do kraja cigarete, dok je provlači ispod nozdrva i udiše sav njen smisao u sebe.

– Zapali. – reče djevojka. – Slobodno. Život je kratak.

Ta misao je u njegovom umu dobila jako zanimljiv smisao i shvatio je da je djevojka u pravu. Istina je bila ta da je život zaista kratak i da treba uživati. Da mu ništa neće biti od jedne cigarete. Šta, samo će povući 10 do 15 puta i to će biti to. Biće riješen nervoze i neće morati da grize nokte i oko njih. Posumnjao je u svoju odluku od prije 43 dana i shvatio je da je bio glup. Bio je naivan. Nije smio to da dopusti.

– Imaš upaljač? – upita.

– Tu mi je negdje. – reče djevojka i zaroni u torbu ponovo.

Čekao je. Činilo mu se da u životu nije čekao kao tog dana u tom autobusu. Sva moguća čekanja njegovog života su se fuzijom stopila u ovo jedno čekanje. Agonija kakvu nije osjetio do tada. Nije ni bio svjestan šta mu se dešava. Mišići lica su se kočili, svjesni da će ubrzo osjetiti poznati grč pri povlačenju dima. Oh, kako su jedva čekali na to. Znao je i govorio im je da se strpe, da će uskoro biti gtovo. Uskoro će biti zadovoljeni.

– Ne mogu da ga nađem. Sada je bio tu.. čekaj, evo ga. – reče djevojka i njegovo srce preskoči otkucaj.

Kao slikar kome je dato platno i boje bez četkice, tako se i on osjećao bez cigarete. Slikar nije mogao naslikati ništa dok ne uzme četkicu. Mogao je da prosipa boje po platnu, ali to ne bi bilo to. Njegova četkica je bila cigareta, a platno pluća. Boje su bile prvi dim. A sada će da naslika svoje remek djelo, pomisli.

Uzeo je upaljač iz njene ruke i kresnuo jednom. Ništa. Pokušao je opet. Samo varnice. Protresao ga je. Opet je pokušao. Ništa. Iznerviran, drhteći rukama, stao je na sekund. Onda je opet protresao upaljač i pokušao opet. Ništa. Ni varnice.

– Čekaj, ponekad zna da šteka. – reče ona. – Evo, ovako. – dodade i uze mu upaljač, kresnuvši sada njime svojim rukama.

Opet ništa.

Autobus stade. Djevojka pogleda oko sebe i shvati da je to njena stanica.

– Ovdje izlazim. Evo ti upaljač, ali sumnjam da će da proradi. Ćao. – reče.

On ostade sa cigaretom u ustima, nesvjestan šta se upravo desilo. Nije mogao da vjeruje da je upaljač zakazao baš tad. A radio je savršeno kad je ona trebala da upali. Budala, mogao je da iskoristi njenu cigaretu da upali svoju. Pokuša da potraži opušak na dnu autobusa u nadi da ga nije skroz uništila svojim cipelama, ali potraga bi uzaludna. Cigar je bio mrtav, a sa njim i svaka nada mladića da ikada zapali svoj. Okrenuo se oko sebe i shvatio da niko od prisutnih u autobusu nema upaljač. To su jednostavno bili oni ljudi koje pušači tako lako prepoznaju. Nezanalice. Oni koji nikad nisu probali zabranjeno voće. Oni koji nikada nisu slikali. Budale.

Shvatio je da autobus još stoji i napolju je ugledao trafiku. Tamo mora da bude upaljača koji rade, pomisli. Izvuče se iz sjedišta i siđe niz stepenice. Prišao je šalteru i upitno pogledao. Lice iz unutrašnjosti mu uzvrati pogled.

– Izvolite? – reče starica za kasom.

– Imate li upaljač? Samo da zapalim. – reče.

– 70 centi. – odgovori starica.

– Ne, ne treba mi da kupim, samo da zapalim. Vratiću vam odmah. – reče on.

–  Ne pozajmljujemo upaljače. – reče mu ona sažaljivo.

– Zašto, to je samo tren. – reče on.

– Pa, tren po tren, i istroši se plin. Mogu posle samo da ga bacim. 70 centi, pa ti poslije s njim radi šta ‘oćeš. – reče starica.

Mladić u polu tonu progorvori nešto u smislu „… jebem mater“, što je starica odlučila da ignoriše. Okrenuo se oko sebe i vidio da nema nikog na stanici. Iznerviran, stavio je cigaretu u džep i krenuo.

Hodao je do naredne stanice na kojoj je trebao da uzme drugi prevoz do svoje zgrade. Kiša je počela da pada. Bio je polu mokar kada je stigao i stao ispod nastrešnice. Pored njega, na stanici je bilo još dvoje ljudi. Čovjek u crnom kišnom mantilu i djevojka sa slušalicama. Nije obraćao pažnju na njih, bio je zauzet žalom za cigaretom koja tužno čeka u njegovom džepu. Mislio je na to kako ju je iznevjerio. Ona je željela da bude zapaljena i iskorištena. To joj je smisao. Ovako, čekajući tu u njegovom džepu, gubila ga je. Postajala je ništa. On je bio taj koji ju je iznevjerio. Mislio je kako to nikada sebi neće oprostiti. A toliko se trudio.

U moru misli, tišinu prekide poznati zvuk. Mladić se okrenu i vidje oblak dima kako obavija čovjeka u mantilu.

Oči mu zasuziše i on pogleda ka nebu. Dopusti da mu par kapi padne na lice, vrati se pod nastrešnicu i priđe čovjeku.

– Izvini te, možete li samo… upaljač? – upita isprekidano.

– Naravno, naravno. ‘Oćeš i cigaretu? – upita čovjek.

– Ne hvala, imam već. – reče mladić vadeći onu iz džepa.

Bila je mokra i kriva. Sav duvan je skoro ispao iz nje ali to nije bilo bitno. Konačno je imao upaljač. Konačno će moći da učini ono za čim su i on i ona žudjeli čitav dan. Da je upali. Kresnuo je. Vatra planu. Srce mu zaigra. Prinosio je upaljač cigareti i baš u trenutku kada je prvi dim trebao da uvuče u sebe i da mu zagolica dušnik negdje tamo po sredini, jedan beskućnik se teturajući pojavi niotkuda i gurnu mladića bacivši mu upaljač iz ruku i cigaretu iz ustiju. Upaljač pade na ulicu, kola ga zgaziše odbacivši ga do zida zgrade i on tu pade. Cigareta završi u malu baru, jedinu na tom trotoaru.

Mladić je bio bijesan. Nije mogao da vjeruje svom baksuzu za taj dan. Gledao je u beskućnika koji se podrigujući teturao po ulici i htio je da ga istuče. Izdahnuvši, okrenu se ka čovjeku u kišnom mantilu koji je čitavu scenu gledao sa izrazom zanimacije na licu i zatraži mu cigaretu. Ovaj ga ponudi i mladić ode po upaljač. Kresnuo je kremenom ali ništa se ne desi. Iznerviran, kresnuo je desetak puta manijački, proklinjući sudbinu. Ništa se ne desi. Pogleda u upaljač i vidje da je pukao pri dnu što je učinilo da plin iscuri. Okrenu se ka čovjeku u kišnom mantilu upitnim pogledom. Ovaj samo slegnu ramenima. Predao se. Shvatio je da će proći još jedan dan, a da neće zapaliti cigaretu. Sačekao je autobus i odvezao se kući.

Kiša je i dalje padala kada je stigao pred zgradu. Pred ulazom, njegova dva druga su stajala ispod nečije terase i pričali o nečemu. On im priđe i pozdravi ih. Oni ga pogledaše i uzvratiše pozdrav. Stao je tu sa njima. Pričali su o utakmici. Nije ga to zanimalo. Nije mogao da misli ni na šta drugo sem na cigaretu. Njegov um je bio kompletno obuzet osjećajem prvog dima da je zaboravio na sve oko sebe. Kako mu je samo krivo bilo što nije uspio da ga osjeti još jednom.

A u istom trenu, druga misao mu se probi kroz glavu. Tako jednostavna i čista. Noge su mu bile mirne. I ruke takođe. Zanokticu više nije dirao. Okrenuo se ka drugovima. Jedan od njih je taman vadio cigaretu iz svoje kutije nudeći drugog. Drugi uze i zapališe je. Dim ih obavi. Naš junak udahnu. Bio je srećan.

– Da se nisi predomislio? – upita ga jedan od njih nudeći mu kutiju iz koje je jedna cigareta virila više od ostalih.

Naš junak ih pogleda.

– Nisam. – reče, okrenu se i uđe u zgradu.

Autor: Dejan Popović

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar