07 jul Zabranjen (po)govor lutkica

Tristo sjenčenja

Pa dvi-tri tone ocrtanog hira
Našvrljalo mene, lutku sa greškom,
Jer promaknuo im na traci najbitniji šav;
Nema konca na kojem bih se njihala
Po naredbi volje
Njihovih masnih šaka i papaka.
Pa se ne hvalim slobodom,
Jer svijet je mravinjak pun kukaca,
A mrave izgurala ‘evolucija’
Ili tek ruganje potezača končića-
Iza kulisa, brutalna tragi-komedija
I cerek prežderanih grkljana
Što su uvjerili vjetar da je oltar novca
izvor bića i svega svetoga.
Nebo se obraduje kiksu tvorničke trake-
Svakim stvaranjem ‘s greškom’ lutkice
Ono slavi tajnim aplauzom božanske zrake
Što kao duga prati baš ovakve-
Jer slobodna lutka se bez straha ušulja
U tjesne redove sljepo-gladne publike,
Gubi lažljivu maglu ‘gospodara’
i ne vjeruje olako scenariju sivila;
da je smisao tek mrtvo vješanje bez razloga,
Da je neuravnotezenost posve prirodna
i da sve što ispljunu oni u odjelu,
iz čvalja punih taštine, a u riječima vještine;
Ne može biti ni apsolutno ni istina.
Pa ko vjerni asistent bez ljudske nagrade,
A kamoli u obliku ‘iz rukava’ kuverte,
I ja-kao i sve ‘s greškom’ sretnice
Šapućem ukornim suosjećanjem
Razborite pouke iz šarene dimenzije
izvučene razumom bez kritike;
Od slobodnog duha iskrojene,
Poticajem svemira bojane
A srebrom čarolije zaštičene…
Jer nastupaju masni prsti držača konaca,
Samo ih ne vide oči masovne dioptrije,
A jadne lutkice rastežu umorne udove
I šute,
Jer sinkroniziraju ih lažnim strahom
podmitljivo licemjernog
bogatstva kritike ili kritične mase;
Lisice škrto primitivnog vokabulara…
Zamrse se njihovi balavi jezici
U proždrljivom jurišu za što deblji đep,
Pa smetnu s uma
Da predstavu sabotiraju
Tihi šaptači- zaboravljeni ‘s greškom’.
Ali Nebo ipak tuguje
za svim preumorenim ‘glumcima’
I ne proklinje ni publiku ni lutkice,
Jer nije li nebo za najslabije i najstrpljivije:
Ono bezuvjetno boja , u sve boje ,
propuštene falinge
Na dizajnu svake ‘slobodne’ slugice,
Honorar je svemirom osvjetljen san;
Da će debeli papci
ostati nadrogirani pohlepom,
I neće skužiti odbjegle ‘greškice bez konca’;
Što u tihom buntu spašavanja –
Iz prvih redova pozornicu osvješćuju
Riječima buđenja anđeoskih razmjera;
Nikad istim frazama, iz srca slobode,
Bez nabubanih tekstova…
Možda u utopiju nitko ne vjeruje,
Ali Nebo je očitije od kazališne zavjese;
Ono sipa note spasa na svaki pogled
Oživljenog daha
lutaka što se istrgnu kanđama zabluda,
Baca im magiju zvjezdanog praha
Da im sjaj nikne u drvenim očima.
Zavjese mističnog bordo baršuna,
S druge strane istine,
Nemaju namjeru ništa dati na dar,
Njihova je lažljivost uzdignuta
Publikom što za predstavu
još i kartu apsurdom plača-
I to bez pobune, bez pitanja,
Glavama usijanih strahova
I aplauz sinkronizira na temelju reflektora.
Misija nije, baš kao ni zasluga,
Nešto što se zarađuje utrkom…
Svaka ‘s greškom’ lutkica vrijedi Nebu
Zato što radi bunt iz razuma, ali i iz srca,
Koliko i zbog ponosa što se kreće slobodan;
Vezan za Nebo samo zahvalnošću osmijeha,
Bez imalo sumnje u svoje šapate,
Ne boji se Neba, pa ono ga samo radovat može!
No ne boji se ni konca,
Naknadna ugradnja više nije moguća:
To je obečanje objavljeno s rajskih dvora,
I najveća obrana bajkovito sretnih krajeva…
Prošlo je vrijeme kraljeva zlatnog straha,
‘S greškicom’ –
blagoslovljeni dugom i njenim šarenilom,
šapuću svakim danom sve više i jače;
Riječi što lječe sljepilo aplauza,
Pa strpljivo doziraju ukore za buđenje,
A tek onda lakim vjerovanjem
Kažu ‘zarobljenima’ da im Nebo čuva sjaj
bez dugova zlu i prisilne naplate straha;
Osmjehnuto samouvjereno vele:
Trgaj konce, Pinokio, ima nas još…
Pomozi zubima za pregristi i one
Što svakog Petra Pana još iza zavjese drže,
Jer neki se Palčići debelih papaka plaše
Baš iz srama od pada,
ne zbog cereka hipnoze što ko kugu šire…
I svaki junak makar nezapamčene bajke
Unaprijed će buntom biti obdaren
Kao zamjena konca za krila,
Pakla novčanih grezosti za utopiju –
raj. Tu je. U rezu svakog končića,
U aplauzu Neba lutkicama kao junacima,
U nestanku tvornice mrtvih strojeva
i u smrti đepa debelih ljuštura
zmija i zlih zmajeva
što su samo pepeo i prah,
Jer kada im četa Pinokija pobrka plan,
Vođeni srcima bojanih dugama,
Rame uz rame s vilama i princezama,
svaki za svakoga u čast Neba
ali time i svaki slobodan-
Stotine Ivica i Marica što pomoću ‘greškica’
Mogu pobjediti bjedni urok straha,
Tad ce se osušiti masno salo na šakama
i nestati u sjenama
bez krinke odjela
i lažne misterije baršunastih zavjesa.
To je ‘the end’ moje verzije
konačnih pobjeda bajkovitog Neba
nad tamom i pohlepnim umom
izmišljenog kazališta podzemlja.
Svijetu dugujemo ništa manje od tog;
da ga ostavimo sa sjajem
Koje će naši budući anđeli
nazivati ‘živom čarolijom’,
A ne utješno smješnom titulom
‘s greškicom’. Nebo je strpljivo.
Duga kao nagrada-
Nepobjedivo šarenilo.
Novcem nepotkupljivo.

Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: weheartit.com