Zaboravljeno pionirsko delo svetskog SF-a (Dragutin Ilić – Posle milijun godina)

   Dramsko stvaralaštvo Dragutina Ilića je, i na stilskom i na tematskom planu, veoma bogato i raznovrsno. Sa jedne strane on je dostojan naslednik dramaturškog rada Laze Kostića i Đure Jakšića, a sa druge – veoma blizak tendencijama koje su bile prisutne u evropskom teatru na prelazu iz devetnaestog u dvadeseti vek. U svim etapama njegovog stvaralaštva, koje se odlikuje promenljivošću i ispitivanjem različitih dramskih oblika – od istorijske drame u romantičarskom maniru, preko komediografskih dela, do tragedije i alegoričnih oživljavanja prošlih vremena, postoji osetno kolebanje između realističnog i fantastičnog prikazivanja sveta.

   U Ilićevim najboljim delima došlo je do svojevrsnog ukršanja ta dva lica njegove stvaralačke imaginacije.

   Naučnofantastična tragikomedija „Posle milijun godina“ predstavlja jedno od najuspelijih dramskih ostvarenja koje je Dragutin Ilić napisao, tražeći najadekvatniju formu kojom bi izrazio svoja osećanja i doživljaje vezane za spoljašnji svet. U njoj su se, iz perspektive jedne idealističke poetike, prvi put čuli glasovi sumnje prema naprednoj budućnosti koju je predviđao 19. vek, zanesen industrijskom revolucijom.

   Dragutin Ilić se dugo bavio ovom dramom, i postoje dve verzije ovog teksta. Tokom njegovog boravka u Rusiji, u vreme trajanja prvog svetskog rata, nastala je druga, prerađena verzija. Ova drama je protest jednog humaniste protiv sve veće prevlasti materijalističkog pogleda na svet, otuđenja među ljudima, nastalog življenjem u svetu tehnološkog napretka i racionalizacije postupaka, kao i poništavanja osnovnih postulata etike, kao jednog od temelja ljudske civilizacije.

   U vreme kada nastaje ova naučno-fantastična drama, u literaturi se još uvek retko oglašavaju kritičari tehnološkog napretka. U delima su dominante utopijske predstave vezane za budućnost, koje se nalaze i u književnim ostvarenjima Žila Verna i H.Dž.Velsa, koji su utemeljivači naučne-fantastike kao žanra. Tek će sa iskustvom velikih ratova, i spoznajom da se tehnologija i nauka mogu zloupotrebiti, nastati velika antiutopijska dela, među kojima se posebno izdvaja roman „1984″ Džordža Orvela, koje poziva na veliko buđenje savesti celokupnog čovečanstva. Dragutin Ilić, kao svedok velikog razaranja za vreme prvog svetskog rata, daje jednu gorku i pesimističku sliku budućnosti. On nas u svom delu upoznaje sa jednim svetom blagostanja i prosperiteta, ali hladnim i nepodnošljivo racionalnim, u kome se negiraju i potiskuju sva ljudska osećanja.

   U drami „Posle milijun godina“ sudbina ljudskog roda je prikazana u krajnje negativnom svetlu, u jednom postkataklizmičkom trenutku. Vladavina čoveka je završena, na zemlji su ostale samo ruševine nekadašnjih metropola i samo dva primerka ljudske vrste- Natan i njegov sin Danijel. Pravi gospodari sveta su čovekoliki, ali suštinski dehumanizovani stanovnici Duhosveta.

   Radnja ove drame je smeštena u daleku budućnost, million godina posle vremena u kojem autor živi, na mestu gde se nekad nalazio grad Pariz, a gde je u tom trenutku samo gusta prašuma. Stanovnici Duhosveta ulaze u trag poslednjim ljudima, uspevaju da ih uhvate, i dovode ih pred Zorana, jednog od vodećih naučnika nove Zemlje. Razgovor između Zorana i njegovog prijatelja Sanka osvetljava prirodu odnosa koji vladaju u toj civilizaciji. Čitalac saznaje da su stanovnici Duhosveta besmrtni i da institucija braka, iako još uvek postoji, predstavlja neku vrstu ugovora o zajednici između dvoje ljudi na određeno vreme. Zoran je u braku sa Svetlanom, koja će se, kada prođe 350 godina, udati za Sanka. Civilizacija Duhosveta poseduje sposobnost međuzvezdanih putovanja. Uvode se i stanovnici drugih delova Duhosveta- Marsovac, koji ima samo epizodnu ulogu, i Merkurijanci.  Zoran poklanja svojoj ženi Svetlani, za stopedesetu godišnjicu njihovog  braka, uhvaćene ljude. Ona želi da ih pripitomi i pomoću njih istraži poreklo sopstvene vrste.

   U drami postoji trostruka motivacija koja pokreće likove da delaju: sa jedne strane stanovnici Duhosveta žele da dokažu ili opovrgnu tezu o ljudima kao svojim precima, sa druge- Merkurijanci žele da se dokopaju poslednjih ljudi po svaku cenu, i na kraju, Danijel, jedan od poslednjih ljudi, želi da u Svetlani, u koju je zaljubljen, probudi ljudska osećanja. Sve tri težnje likova u drami, posle niza tragikomičnih situacija, ostaju neispunjene, do samog kraja, odn. Danijelovog i Natanovog samoubistva.

    Duhosvet je, dakle, termin koji Ilić koristi da imenuje tu civilizaciju besmrtnika koju su stvorili potomci nekadašnjih ljudi, bića superiorne inteligencije i nezamislivih sposobnosti. Stanovnici Duhosveta predstavljaju ostvarenje ideala kojima čovek teži od najranijih vremena, oni su ostvarenje ideje o večnom životu i čovekove težnje za potpunim ovladavanjem prostora, nesmetanim istraživanjem svemira i kolonijalizacijom drugih planeta.

dragutin ilic

   To je svet nekontrolisanog razvoja nauke i tehnike uz potpuno zanemarivanje religioznih, filozofskih i socijalnih aspekata takvog razvoja, kao i pogubnih posledica koje radikalno sprovedeno načelo efikasnosti ima na strukturu i sudbinu društva. Stanovnici Duhosveta su prevashodno okrenuti razumskom i sistematskom odnosu prema stvarnosti, i nemaju nikakav drugi cilj osim saznajnog.

   U jednom takvom svetu, kojim vladaju bića koja su otelotvorenje besmrtnosti i surove logike, nema mesta za nesavršene ljude, čije postupke, pre svega, pokreću njihova osećanja. Ta savršena civilizacija izgrađena na temeljima nauke i hladnog razuma lišena je emocionalnosti, koju smatra primitivnom i štetnom, a koja je neizbrisivi deo čovekove prirode i glavni pokretač njegovih postupaka. Dva poslednja čoveka, Natan i njegov sin Danijel, primorana su da se vrate u pećinu i oplakuju sudbinu čovečanstva, da bi na kraju završili u zarobljeništvu, degradirani na nivo laboratorijskih životinja, i bili predmet proučavanja ljudi iz zemaljskog Duhosveta.

   Etimologija njihovih imena jasno aludira na Bibliju, i moralni kodeks hrišćanstva. Ljubav prema bližnjem je osnovna ideja vodilja u njihovim životima, a baš od tog osećanja nije ostalo ništa u prirodi novih ljudi. U Duhosvetu Zorana i Svetlane, nauka i razum imaju neprikosnoveni primat u odnosu na osećanja, koja se doživljavaju kao glavni razlog propasti ljudske vrste.

   Lik Natana simbolizuje sećanje na nekadašnji sjaj i uspon ljudske civilizacije, njena stremljenja i uverenja o svetloj budućnosti i večnoj dominaciji čoveka, kao i njenu potonju propast. On je svedok propadanja jedne rase. Znanje koje poseduje o nekadašnjoj nadmoćnosti čoveka čini njegov položaj, kao poslednjeg predstavnika čovečanstva na ruševinama nekadašnjeg sveta, još težim. U njegovom liku ima dosta od likova biblijskih mudraca, ali se on nalazi u jednom svetu koji je za njega izgubio egzistencijalistički smisao.

    Njegov sin je čovek koji tek treba da živi i izgradi sopstvena sećanja, ali u jednom svetu koji ne razume njegovu prirodu i potrebe. Dok on pokušava da objasni Svetlani prirodu i suštinu svojih osećanja, i da u njoj pronađe barem tračak istih ili razumevanje, ona njihov odnos posmatra kao svojevrsni naučni eksperiment. Svetlana je samo naučnik na tragu veoma važnog otkrića, koji bi mogao da joj objasni prirodu čoveka i razlog njegovog izumiranja. Emocije koje detektuje kod Danijela smatra negativnim i destruktivnim.  Njihovo suštinsko nerazumevanje dovodi Danijela do teškog psihičkog rastrojstva i samoubistva. On ne želi da živi u svetu u kome ne postoji ljubav. Veoma je efektna scena sa kipom, u kojoj Danijel konačno dolazi do spoznaje nepovratne emocionalne osakaćenosti novih ljudi. On sebe doživljava kao Tibula koji se zaljubio u kamenu skulpturu. Nemogućnost da u Svetlani probudi uspavanu ljudskost Danijel ne posmatra samo kao lični poraz, već i kao definitivni kraj humane civilizacije.

   Duhosvet je izgubio moć empatije i ljubavi, ali je zadržao sposobnost ratovanja, krađa i podvala.  Međutim, ni raspad emocionalnog i moralnog kodeksa nije izvršen ravnomerno u svim delovima Duhosveta. Dok se u zemaljskom Duhosvetu ipak održao neki moralni kodeks, vezan pre svega za miroljubivost, naučničko poštenje i težnju da se proučavani svet razume, koliko je to moguće, Merkurijanci predstavljaju poslednju evolucionu kariku novonastale civilizacije. Negativne emocije i oblici ponašanja pokazali su se mnogo otpornijim od pozitivnih, i na njih je viševekovni tehnološki napredak imao malo uticaja. Merkurijanci smatraju da im je sve dozvoljeno, i kod njih ne postoji jasno razgraničenje između dobrih i loših obrazaca ponašanja. Na krađu posmatraju kao na  legitimno sredstvo pomoću kojeg mogu da dođu u posed onoga što žele, a kada budu uhvaćeni ne pokazuju znake kajanja ili stida. Ljubomorni su na stanovnike zemaljskog Duhosveta zbog njihovog arheološkog bogatsva.

Oni na ljude gledaju kao na obične životinje, i ne priznaju ih kao svoje evolutivne pretke. Njihovoj sujeti više godi da misle kako su nastali ex nihilo. Zora i Biljan su njihovi predstavnici u drami. Oboje žele da odvedu Natana i Danijela na Merkur, pa makar i mrtve. Zora krišom proučava Danijelovo ponašanje, i trudi se da imitira njegov govor ljubavi, kako bi ga zavela i na prevaru zarobila. Biljan, pod maskom zainteresovanog naučnika, samo želi da ima primerke prepariranih ljudi, koje bi kao svojevrsni trofeji bili postavljeni na Merkuru, i kao jedinstveni primerci, predstavljali simbol njiegove nadmoćnosti nad ostalim delovima Duhosveta.

   Svetlana, sa druge strane, želi da pomogne Danijelu, ali ne razume razloge njegove uznemirenosti, niti šta on oseća prema njoj. Dok Danijel misli da je uči ljubavi, ona sebe posmatra kao krotiteljku jedne čudne i zanimljive životinje. Kada se Danijel, rešen da prekine ponižavanja, ubija, a odmah posle njega i njegov otac Natan, svi stanovnici Duhosveta, pa i Svetlana ostaju ravnodušni, sa jedinom konstatacijom da će šteta koju su pretrpele kože otežati njihovo prepariranje. Zbog samoubistva Natana, za koga su mislili da je „pripitomljen“, ljudi Duhosveta smatraju da su ljudi ipak bliži majmunima nego njima samima. Oni i dalje ne shvataju da Natan i Danijel radije biraju smrt, nego život u jednom takvom svetu, koji doživljavaju kao degradaciju svega lepog i pristojnog u čoveku.

   Dramski oblikujući budućnost čovečanstva Dragutin Ilić koristi priliku da se kritički osvrne na negativne strane aktuelne civilizacije, pre svega na psihološki i socijalni sklop čoveka, koji u sebi ima obrise negativnog  ponašanja koje neminovno vodi samouništenju.

   Sagledavanje aktuelnog društvenog poretka u svetlu potencijalnog socijalnog modela praćeno je maštovitim sižeom, bogatim izuzetnim situacijama, u kojima događaji neprestano prizivaju i razmatranje suštinskih filozofskih problema. Teme kao što su posledice planetarne katastrofe, praktična primena temeljnih naučnih otkrića, zloupotrebe tehnologije, potpune nesposobnosti različitih vrsta da nađu zajednički jezik, i ostvare koegzistenciju u cilju zajedničkog preživljavanja, sve to navodi aktere drame na otvoreno razmišljanje. Budući proširena na sudbinu sveta, izložena pitanja prestaju da budu važna samo za pojedninca i dobijaju univerzalni i egzistencijalni značaj.

Drama „Posle Milijun godina“ Dragutina Ilića predstavlja nezaobilazan momenat u razvoju naučnofantastičnog žanra. Ona je prva naučnofantastična drama objavljena u svetskoj književnosti, u isto vreme, jedna je od prvih distopijskih ostvarenja.

Autor: Darko Stanković

Fotografije: fastserbia.com

Nema komentara

Ostavi komentar