16 jan ZA TO VRIJEME

Za to vrijeme, rasla sam u ubjeđenju da je ono polagano proticanje vremena poslije rata, svijet tišine, bijede i skrivenih ozlojađenosti, isto tako normalna stvar kao i voda iz česme, i da je ona nijema tuga koja je krvarila po zidovima ranjenog grada pravo lice njegove duše. Mislila sam da je zamka djetinjstva to što nije neophodno shvatiti nešto da bi se to osjetilo. Ali, kad je razum sposoban da shvati ono što se desilo, rane na srcu već su previše duboke. Te ljetne noći, koračajući kroz tamni sumrak Barcelone, nisam uspijevala da izbrišem svoje misli o nestanku Emire. U mom svijetu smrt bješe bezimena i neshvatljiva ruka, trgovački putnik koji odnosi majke, prosjake ili devedesetogodišnje susjede kao da je riječ o  lutriji iz pakla. Ideja da smrt može da korača kraj mene, sa ljudskim likom i srcem sve ove godine, nije mi ulazilo u glavu. Mozgajući o tome, pade mi na pamet da možda taj univerzum od kartona, za koji sam ja cijenila da je dobar, nije bio ništa drugo do kulisa.

Moja noćna tumaranja Barcelonom su, u stvari, bila traganja za sličnostima ovog grada i moga grada za kojim sam toliko patila. Nisam shvatala, sa svojih 17 godina, kako u ovom gradu ne postoje tragovi rata, bez obzira koliko je vremena prošlo. Mislila sam da je historija stvorena za to da nas uvijek podsjeća na prethodna dešavanja. Čak ne postoji ni jedna ulica gdje možeš vidjeti okrnjenu zgradu. Onda sam razmišljala o tome je li historija nauka zaborava? Nauka prepričavanja priča, koje se lako zaborave? Nisam od od onih koji mnogo pitaju, tragala sam sama za odgovorima. Augustov otac, koji je tada imao 92 godine, čovjek je koji se odlično sjećao Franka. Nedjeljne ručkove, koje smo provodili kod njega, vragolasto sam znala iskoristiti da bi mi pričao o ratu. Sjećam se, dok mi je sjekao komad „kanje“ (tradicionalna španjolska poslastica od čokolade i vanilijine kreme) ruke su mu se tresle i svaki put bi komad ispao. Mislila sam da je starost došla po svoje, bez obzira koliko taj čovjek vitalno izgledao, međutim njegove ruke su imale priču.

Te Nedjelje me pozvao u svoju sobu da mi pokaže par fotografija. Ispod kreveta je izvukao jednu srebrnu kutiju, nimalo prašnjavu, i otvorio je.

-Sjedni – rekao je.

S obzirom na moju radoznalost, nisam ni čekala da izgovori a ja sam već bila na krevetu pored njega.

-Vidiš Azra, naše priče imaju nešto zajedničko. Ova fotografija je iz 1939.godine. Moja supruga i ja. Ovo je naša posljednja zajednička fotografija. Samo mjesec dana nakon nje odvedena je na Monžuik, u zamak, u podzemnu tamnicu. Nikada nisam uspio doći do nje, nikada je više nisam vidio i iako je napravljena grobnica bez imena nikada nisam dozvolio da ona izgubi svoje ime u meni. Znaš, Azra, mi muškarci tugu dijelimo na dvoje. Na tugu kada ode dio nas i na tugu kada sa nama ostane ona druga polovina koja te cijeli život podsjeća na ženu koja je bila naša vodilja. Ta druga polovina su Augusto i Eulalia, i onoga dana kada su je trgali od mene obećao sam joj da našoj djeci nikada neću pričati o ratu. Sada ne znam da li sam bio u pravu što sam joj udovoljio. Kako si ušla u naše živote, svaka Nedjelja mi znači, jer me jako podsjećaš na moju ženu. I svaki put mi ruke zadrhte kada poželim da te pomilujem po kosi. Od dana kada je otišla od mene, moje ruke drhte.  Nemoj Azra nikada zaboraviti šta se desilo, i nemoj nikada djeci obećati da im nećeš pričati.

Ne znam kako sam sišla niz stepenice, u meni je grmjelo hiljade oluja. Uzela sam Troa, pod izgovorom da idem prošetati s njim i izašla iz kuće. Našla sam najbliži park, pustila Troa sa povoca i svoju tišinu pretvorila u grmljavinu. Odsustvo Emire iz mog života je još uvijek opsena, gromoglasna tišina koju nikada neću naučiti da  ućutkam riječima.

Jutros sam svoju majku probudila vrištanjem. Plakala sam a da nijedne suze na licu nije bilo. Ponovo mi se djevojčica pojavila u snu. Opet ona malena djevojčica sa plavim uvojcima, koja trčkara po parku i doziva me: „Mama“.  Sjedila sam na klupi i plakala. Bol u grudima se ne može opisati riječima. Malena sjeda pored mene i pita me:

-Mama, zašto opet plačeš?

-Ne mogu da joj se sjetim lika. Ne mogu.

-Ne brini, mama, sjećaću se ja za obje.

Lice djevojčica još nisam vidjela, a već drugi put mi dolazi u san.

Jutro počinje uz Brufen 400 mg.

Autorka: Elisa

Fotografije: pinterest.com