Vrhunac ćutanja: Selimovićeve Tišine

 

Još je junak Milićevićevog „Bespuća“ svojom dvostrukošću i ambivalentnom prirodom nagovestio prekretnicu ka stvaranju novog čoveka litarature, usamljenog, pasivnog i beskrajno otuđenog. Takav pojedinac, okrenut sebi i sopstvenom ništavilu, još je puniji izraz dobio u avangardi, da bi se u drugoj polovini 20. veka ustoličio kao osnovni problem srpske literature. Ratne i posleratne okolnosti, pak, dale su tom literarnom junaku iskustvo, koje njegov predratni parnjak nije imao i obogatile njegov duševni život novim crnilom i teskobom. Iz takvih umetničkih preokupacija i promišljanja, rodio se Selimovićev bezimeni junak „Tišina“. Ništa manje intrigantan od Ahmeda Nurudina, centralne ličnosti romana „Derviš i smrt“, junak „Tišina“ centralnu borbu sa sobom – neznancem vodi u svesti, dajući do znanja da nakon kobnih shvatanja otuđenja i njegovih posledica, u životu čoveka ne ostaje ništa drugo osim ćutanja: tišine koja svojom neumitnošću polako osvaja svet.

 

tišine blacksheep.rs

 

Kada je već sasvim postalo jasno da je deliće smisla nemoguće ponovo rekonstruisati iz posleratnog haosa, Selimovićeve „Tišine“ pojaviće se kao pravi lirski roman – proza o pojedincu koji posle ratnih užasa i krvavih sukoba spoznaje bolnu istinu o samoći. I to ne bilo kakvoj samoći, već onoj koja otuđenosti čoveka daje sasvim novu dimenziju. U nemogućnosti da se reši gorkog tereta iskustva, Selimovićev junak je pri povratku iz rata bio spreman na sve, samo ne i na činjenicu da se život ipak nastavlja. Otuda su cinizam i ironija obojili postupke i govor ovog (anti)junaka, koji ne uspevajući da se privikne na život, ne dozvoljava ni drugima u svojoj okolini da krenu dalje.

Nema u „Tišinama“ onog moralnog preispitivanja „Derviša i smrti“ ili „Tvrđave“, premda su nastale nekoliko godina pre ovih romana. Ne zato što je moral za ovog junaka mrtav, već zato što je uspomena na rat još uvek veoma sveža: jedini moral je moral preživelog pojedinca, koji se nakon ratnih strahota, u kojima su ljudi ginuli za neke više ideale, vratio u svet trivijalnosti i običnog života. Ulaz u taj svet, pak, pokazuje se takođe nemogućim za njega i on bolno lamentira nad tim propuštenim životom: „Nezadovoljstvo nas izdvaja, usamljujemo se, stvaramo oko sebe krug praznine: uzalud se susrećemo s ljudima, oni ne ulaze u naš zatvoren prostor u kojem živimo sami sa svojom pozlijeđenošću. I toje odnos, ali strašan: ničeg nema. Aveti hodaju tim zamračenim krugom po kome fosforesciraju plamičci sjećanja, ne osvjetljavajući ništa, plašeći nas svojim mrtvilom. Pusto usamljeno gorenje koje ne grije, srdito žaljenje sebe živog zakopanog u izdvojenost iz koje posmatramo život što se kreće bez nas, besmislen, jer ga ne osmišljavamo sobom. Nismo u njemu, jer ni on nije u nama, ne oživljavamo ga, ne opravdavamo učešćem, istrajavajući a žaleći. Ja žalim, njemu je svejedno.“

Ako je Nurudinovo zaveštanje i očekivanje smrti na kraju „Derviša i smrti“ bilo garant smisla jedne egzistencijalne situacije, vidimo da puko preživljavanje u Tišinama to svakako nije. U moru besmisla koje je rat ovaplotio, kao najveći apsurd pojavljuje se život koji se posle rata nastavlja, a u koji posleratnici nemaju pristupa. Otuda poslednje poglavlje, na prvi pogled paradoksalno, nosi naziv Početak – ponovni odlazak na front kao nada u novi smisao: „Odjednom se osjećam miran, skroman, nenapregnut, sazrio tugom, žao mi je što sam bio rđav prema ljudima, neka oproste ako mogu, sad sve to izgleda sitno, i nevažno, kao u nečijem tuđem životu, i opet sve vraćam na početak, otežao gubicima i obavezama. Jurimo kroz mrak. Sahranio sam vrelo djetinjstva i drage sjenke. Jurimo. Umro je mladićki zanos, ostalo je moranje.“ Ne uspevajući da u životu pronađe svoje mesto, čovek se vraća tamo gde oseća pripadnost nekakvoj (u ovom slučaju, vojničkoj) zajednici. Na taj način kroz „Tišine“ provejava jedna subverzivna misao da je ratnim iskustvom čovek zauvek obeležen i promenjen. Za takvog pojedinca više nema mesta u običnom životu, jer život u pravom smislu reči za njega i ne postoji. Ostaju samo tragovi, isečci sećanja, „blijede senke“ koje ne osvetljavaju ništa. Ostaje beskrajna tišina.

 

 

 

Autor: Milena Malešević

Fotografije: www.google.com, dragananikolic.blogspot.com

Nema komentara

Ostavi komentar