18 jan Voljeti me možeš i kasnije

dat ću vam nešto za razmišljanje. food for thought dodao je.

ima dvanaest godina, taj mali Sheldon Cooper.

ne zna da je moj mozak zgusnuta zavrzlama polurazgovora zbog čega mi

ne treba još i teorija fizike, dijete

govoriš stvari koje ne razumiješ.

znaš li Kakua?

da bi nešto postojalo mora se primijetiti, tvoje oči su moj prvi

plač

izabrala sam da budeš moj fokus, sve ostalo odlažem poput otpada

znam to je pogrešno, da život dobrovoljno postane satkan od

lako predvidljivih grešaka,

multitasking je moderan, ali tako jebeno zahtjevan

na zidu naše slike hipnotiziraju poput fidget spinnera sjedimo

na klupi ti blebećeš, odbijaš moju ruku preko svoga ramena

brinem se. sve je briga, strah, posijano sjeme terora.

jebiga.

žene se danas više cijene nego žele netko je rekao, nikad manje seksa

ja te samo želim čuvat.

piješ kavu usput pričaš kako

ti je majka spasila djetinje godine

naši tonovi su komorni molski teški Bach i orgulje

u takvoj scenografiji ispovijedi su poput nemilosrdne bušilice koja drobi sinapse

intimne priče su tebi samo drugo ime za

manipulacije.

ubia sam pasa. otac me natira. takav čovjek je jebao žene iz cijeloga svijeta – što je to sa ženama Mira?

pravi Odisej dok ga čeka Penelopa (ja sam Penelopa iako sam oduvijek htjela biti kurva)

tvoj otac jebač

mrziš ga obožavaš idoliziraš

otac je ipak otac

svijet je pojednostavljen, izgrađen na polaritetima

vječno dijete zadojeno binarnim oprekama koje

su nam sjebale razmišljanje

srećom

mene genetika ne zanima, obitelj se po meni

bira

sve je izbor pa

nemaš koga kriviti osim sebe

onda kad krene u kurac.

sviđam ti se rekao si i sigurno si imao pravo

i razloge si naveo

jer sam čudan volim Beksinskoga a, znam, to ti je zanimljivo

jer sam nepredvidljiv lažljiv nestvaran

sad me ima sad me nema takav sam zašto

bi bili normalni? ništa nije normalno šta će nam normalno Mira?

jebi se.

nema ljubavi bez mržnje ni zadovoljstva bez frustracije, rekao je Freud

mrzim tu očalinsku budalu i

žene koje pate od depresije. kao i one koje ne briju pazuhe.

mali i dalje ustraje jer

ne shvaća da u meni nema prave publike.

zašto sve slušaš? ne slušaj jebote, što te briga za Kardashev scale

bazinga kaže, ja se smijem, je je

moje danas je bilo jučer a sutra neće doći jer je prošlo minutama kasnije

sve je sada, ovdje, s tobom, gdje god bio vrijeme

je uistinu relativno

moja prošla budućnost u anomaliji sadašnje

fluidnosti

kao u filmu dolazak ja sam rastegnuta i

ne znam više u kojoj sam dimenziji

to me straši

straši me to koliko me širiš dok su mi noge zategnute kao nekoj starici

tvoj jezik je u mojim ustima, osjećam te u svojoj utrobi

nemoj prestati. nemoj prestati. nemoj prestati.

bolesno je to koliko te želim.

znati tvoju kožu misli koje probijaju tkivo

osjetiti dvodnevnu bradu pod prstima obrazom usnama onda kad me škaklješ

borit ću se za tebe govoriš kao neki vitez a ja ne vjerujem u bajke

koji kurac ćeš se boriti, gdje si sad jebote? gdje su te borbe?

ja samo želim da me skineš.

oslobodi mi glas pusti me da ti u uho šapućem strahove ukamuflirane u perverzije

s tobom se svodim na spolni organ koji drugačije ne spominjem jer je prekomjerno korišten u

sve pogrešne svrhe

ili čak ne

nije to prava riječ, nikako ne

riječi se rasipaju i teško pronalaze, tijelo je sve

onaj dio ispod pupka koji peče kad ugledam dvoje ljudi kako se ljube. grčim se.

odlazi rekla sam, nikad više.

valjam se po pločniku tumaram ususret smrti kao pijani Edgar Allan Poe i

njegove mračne opačine

čak sam i mačku sanjala ali

ne znam koje boje

crna prošarana bijela u zidu slobodna

zar je bitno ej?

sjekirom me gađala ta prokleta mačka, koja si ti ludača jebote –

jel te pogodila jel te ranila sve to ima značenje

želim te u sebi toliko da boli ova

patetika me izranila molim te

uđi u mene

voljeti me možeš i

kasnije

 

Autorka: Mira Petrović

Fotografija: weheartit.com