Vilenjaci

       Želeo sam da razumem.

       Zaista sam želeo.

Tražio sam način da sve to opravdam. Da sve to pripišem nekome, tamo daleko.

 Dešavalo se baš ovde, naočigled svih vas, a ja nisam umeo da je vidim.

 Jer, kako kažu, ona je neopipljiva, neobjašnjiva, leti u vazduhu, ona budi sve ono najbolje u nama.Vraća nas u detinjstvo i podstiče na igru.

Nazvali su je davno – LJUBAV.

canon-heart-inspiration-inspire-love-blacksheep.rs

Razmišljao sam svakodnevno o njoj, mada bez obzira nisam pronalazio prave reči kako bih je opisao.  A , želeo sam to više od svega. Hteo sam da i drugi o njoj čitaju.

I da konačno shvate, da se ne maže na hleb , da nije samo još jedan začin koji ćeš dodati u posudu i iskristalisati ukus, da nije zavođenje, niti trenutni osećaj zadovoljstva.

Ona je mnogo više – suština života.

Tako sam ja slušao predavanje svog profesora književnosti. Bio je fin gospodin, otmen  sa manirima o kojima mi je još keva govorila. Rekao sam gospodin. Da. Za kojim su sve studentkinje jurile, ne bi li im se makar osmehnuo. No – on je uvek držao odstojanje i odmereno odgovarao.  Kad bi ulazio u prostoriju, prvo bi ispričao vic koji niko ne razume i nastavio sa predavanjem. Njegova predavanja su bila romantična ( ribe su na to otkidale), ponekad sam umeo da izgubim nit. Šta da radim, nismo svi rođeni da govorimo kao gospodin.  A ni da svakodnevno dolazimo nalickani. Taj gospodin je umeo da pokida moje živce, naročito dok filozofira. Dok govori poeziju i briše suze sa lica, sponzoruše sa kilo pudera na sebi trčkaju – ne bi li mu ostavile papirnu maramicu.

Nekad sam se i smejao bez prestanka.

Šta ću , “kad ih vidim onako namontirane, sa sve fasadom i štiklama do zuba, dotučene jer ih je dečko ostavio“ – jedino im ostaje da leče komplekse svojim spoljašnjim izgledom.

Upisao sam književnost , jer je ona sastavni deo mog života. Što bi rekao gospodin, moja ljubav.  Ali nažalost, srećem čudne ljude ovde……………

Došao sam kući i totalno prolupao kad sam ugledao čitavu bolumentu ljudi koja se šetka po mojoj sobi i ostatku prostorija koju sam smatrao, ako ništa drugo – delom, svojom  svojinom.

Keva je ono kao napisala ljubavni roman „Prohujalo s Beogradom”, koji sad svi čitaju i komentarišu u vidu : „Svašta , nešto“….

 Drže cigarete, i naravno, nazdravljaju , muzika je užasavajuća – verovatno je i suvišno da spominjem, poput robota cupkaju.

Kaže keva : „Moram, sine, znaš da niko neće promovisati knjigu ako budem nastavila sa svojim filozofijama  i dobrom muzikom“. „Ti znaš da ja rock obožavam“.

Triput me je znoj oblio….Šta je, bre, ovo?….Kevo, jesi li normalna ?

Uzeo sam prvo što mi se našlo pod rukom i popio na iskap.

Ispred mene se stvorila hrpa vilenjaka. Ha, bili su prosto genijalni! Da ste ih samo videli. Zapamtio sam par njih . Jedan je bio programer i večito je sa sobom nosio pljosnatu kutiju koju zove laps tops. Smeje se danonoćno, prosto je zarazan. Ostatak trupe je činio muzičar, koji obilazi goste i truje ih pravim stvarima u vidu heavy metala. Psiholog koji izgovara : “A, šta Vi mislite o tome?” I šalterski službenik koji je došao na žurku kako bi se odmorio od napornog posla koji svakodnevno obavlja.

Stvarno sam se zabavio, ispričao  se na jednom dostojnom nivou koji priliči akademskom građaninu.

A , jebiga onda sam se probudio……..

 Autorka: Helena Himel

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar