‘vako je to bilo

11. septembra 2017.

U njihovoj se ulici dugo nije pročuo sočniji trač za torokuše što po tri sata piju kafe u smiraj dana i one stidljive što kao šute a čim ostanu same hvataju se telefona i raspodjele mahalskih informacija. Samo se o tome pričalo. Kada bi neka od tih gospođa svratila u prodavnicu i tamo za kasom zatekla Senadu, obavezno bi se raspitala ima li šta novo i da li je kojim slučajem od neke od žena saznala kuda su otišli i šta tamo gdje idu misle raditi. Informacija, međutim, nije bilo. Od njih dvoje od trenutka kako su otišli nije bilo ni traga ni glasa ali to ni u kom slučaju nije spriječilo ulicu da sama izmisli priče o tome šta se desilo i pusti ih niz vjetar kao u igri gluhih telefona. Tako je recimo gospođa Esma iz donje mahale rekla kako je ta mala imala vjerenika sa kojim se nikako nije slagala i tako ga je preko noći ostavila, nestavši sa Sašom negdje u bijeli svijet. Od te je informacije, đavo ga znao kako, nastala priča da ju je njen vjerenik tukao, da joj je Saša napravio dijete onu noć kad mu je modrog oka ušla u auto da ga moli za pomoć, da je sutradan tom njenom vjereniku slupao auto i toliko ga namlatio da je ovaj završio na kliničkom centru na mjesec dana, i da su, čim su načuli da ovaj planira da ga tuži, dali petama vjetra i pobjegli iz države. Eto, to ti je mahala.

I godinu dana nakon njihovog odlaska, ta je tema bila aktuelna u ulici. Kako i ne bi, nešto tako veliko se nije desilo otkako je Senin sin Adnan opljačkao kladionicu pa je interventna došla pred vrata, provalila i izvela ga sa kapuljačom na glavi. Da su se njihovi roditelji usprotivili toj ljubavi, pa oni pobjegli jer su htjeli biti zajedno, ne bi bilo nikakvih problema, mahala bi na to brzo zaboravila ali ta priča je imala tri velika faktora zbog kojih je bila toliko interesantna gospođama što svaku večer dežuraju na balkonu i preispituju tuđe živote u smiraj dana: razlika u godinama, različita vjera i porodice koje o njima ovise.

Saša je imao dvadeset osam, bio dosta uspješan u svom poslu i važio za omiljenog neženju svih tih gospođa koje su imale kćerke za udaju. Često bi dolazile na kafu kod njegove majke, donosile kojekakve poklone i suptilno pokušavale sugerisati da bi možda bilo lijepo da se njihova djeca počnu družiti, nebili se šta među njima desilo. Sašinoj su majci te priče na jedno uho ulazile, na drugo izlazile. Od njih bi dobijala kafu, kocku, poneki keks, sokove, bombonjere, a nekad i šoljice za kafu, tanjure i kojekakve setove za večere – što će reći da joj ni u kojem slučaju nije smetala njihova pažnja. To što Saša nije zainteresovan, nije ona kriva. Svaki put bi obećala da će razgovarati s njim i predložiti mu da se čuje ili vidi sa kćerkom u tom trenutku aktuelne komšinice i to je i radila, od početka znajući da Saša neće ni razmotriti takvu opciju. Na papiru, ona je bila čista i osjećala da ne radi ništa pogrešno.

Sašin se svijet vrtio oko gomile obaveza kojima je zatrpavao vlastitu usamljenost. Odmah nakon studija počeo je raditi u relativno uspješnoj stranoj firmi i sasvim solidno zarađivati. Nakon radnog dana bi odlazio na treninge i trčanja, čitao bi knjige ili pisao. Tu i tamo bi se kroz otvoren prozor njegove sobe čuli zvuci gitare a u kuću nikada nije kročila djevojka. Saša je previše poštovao svoje roditelje i smatrao da je sramota da nekog tu dovodi. Da je želio da radi takve stvari, iznajmio bi stan za sebe i živio sam. Bio je tih, sa svima na ulici se pristojno pozdravljao i obarao pogled kada naiđu oskudno obučene djevojke. Pomagao bi komšijama kada bi ih zatekao u nekim poslovima, u autobusu nikada nije zauzimao sjedišta a vidjeti ga pijanog ili ga sresti kako se u sitne sate vraća kući, to je bilo ravno dobitku na lutriji.

Kada se sve to sabere i oduzme, u očima gospođa u toj ulici, Saša je bio savršen mladoženja za njihove kćerke. Dok nije došla Emina.

vako-je-to-bilo-blacksheep.rs

O toj bi se djevojci mogla napisati čitava knjiga, knjiga o kojoj te žene iz mahale pojma nisu imale. Za njih je ona bila zla žena koja je otela Sašu iz njihovih planova i samim tim proglašena vješticom a sve što su o njoj znali je da je starija od Saše devet godina, da je druge vjere i da i ona, baš kao i Saša, ima bolesnog člana porodice kojem treba posvetiti pažnju. Oni se međutim na to nisu obazirali. Jednog su jutra viđeni na željezničkoj stanici kako se drže za ruke, u drugoj drže kofere i ulaze u voz prema jugu. Bez objašnjenja, bez pozdrava. Samo su otišli.

Nisu se okrenuli za svojim porodicama, nisu se izgrlili on sa bolesnim bratom, ona sa bolesnom sestrom, nisu roditeljima tražili oprost – ništa od toga, samo su otišli. O Saši su se počele pričati kojekakve izmišljotine i za kratko je vrijeme od miljenika ulice stigao do ološa koji je ostavio porodicu da pati za njim, porodicu koja je sve što je imala uložila u njega. Emina je stekla reputaciju opasne žene koja vlada crnom magijom, vještice koja ga je omađijala i pomjerila mu pamet i ubrzo su u mahali djecu prepadali njenim imenom: ako ne budeš slušao, Emina će te ukrasti na spavanju. Djeca su vrištala i slušala svoje majke, a majke se podrugljivo smijale kad bi nekada ponosna a sada posramljena do kosti, Sašina majka prošla ulicom.

….

U Parizu bješe hladno tog ljeta. Sunce nikako da se otme iznad oblaka, vjetar nikako da prestane dizati djevojkama suknje i tjerati jezu pod kožu koja nije navikla na takav juni. Saša više nije bio Saša – zvao se Leon. Njegova djevojka Emina sada bješe Madeleine. Hodaše nasmijani kraj Sene, držaše se za ruke a u drugoj nosiše vrećice. U jednoj svježe povrće i još par sastojaka za ručak, u onoj kod Leona boca vina i Selindžerova zbirka kratkih priča „Za Esme“. Madeleine nije vezala kosu, vjetar je nosio njene pramenove poput zastave, iz njih istresao miris koji je za Leona bio neophodan kako bi uopšte navečer uspio zaspati, i odlazio skoro do Sarajeva, nosio vijesti o njihovim osmijesima i sapirao sve te ružne priče koje o njima kruže. Leon je svoju diplomu spalio plamenom svijeće uz njihovu prvu večeru uz rijeku, Madeleine je od svoje napravila papirni avion i bacila ga sa broda prema Bateux Mouches, kladeći sa sa Leonom da će završiti u šumi iza. Tu je opkladu izgubila, papirni je avion sletio na hladnu vodu i pogledima su ga pratili dok nije nestao u sjeni ispod mosta.

Trebalo im je par sedmica da se otresu nagomilane gorčine, depresije i svega što su sa sobom donijeli. Saša je sasipao flašu za flašom, Emina bi preplakala dan i dehidrirala tijelo suzama. A onda su jednog jutra, bez ikakvog razloga ili povoda, skupa spremili doručak pa otišli šetati kraj rijeke. Skupa su pisali pjesme u parku, hranili ptice i mazili pse slučajnih prolaznika. Posjetili su par muzeja, bili na predstavi, zagrlili se uz zvuk violine koju je svirao stari ulični svirač i za čitav dan skoro da riječ nisu izgovorili. Napokon imaše tišinu.

Tu su večer odlučili napustiti svoja imena i postali su Leon i Madeleine. Dvoje ljudi o čijim mukama niko u Sarajevu ništa nije znao, odlučili su otkinuti lanac vezan za njihov gležanj, lanac na čijem je kraju betonski blok što ih vuče na dno rijeke, i isplivati. Riješili su pokušati živjeti.

U Sarajevu i dalje žive vještica Emina i bezosjećajni jadnik Saša. U Parizu Leon i Madeleine znaju istinu o kojoj ovaj pisac neće ni riječ progovoriti.

Autor: Adis Ahmethodžić

Fotografija: weheartit.com