Unutra.

– Samo da prođe ovaj glupi februar!

– Što?

– Popusti i gužve napolju. Mačke urliču. Dan zaljubljenih, pa sve živo i mrtvo izađe na ulicu sa crvenim ružama, da se drži za ruke i da se cmače. Februar je težak kliše od meseca i silovanje samaca!

– Znaš, to „napolju“ često govori o našem unutra.

– Da li si upravo našla opravdanje za februar?

– Mislim da je poenta u gledanju na stvari, onako kako ih ti vidiš.

Mislim da neka opravdanja ne treba da se komentarišu.

Komentari nekad ne mogu da reše problem.

Komentari nas često žvajznu po glavi posle  sto godina. Onda kada nas je već baš briga i za opravdanja i za problem.

unutra-tijana-banovic-blacksheep.rs

Tog jutra ja nisam bila osoba koja je mogla da joj reši problem. Da ga zašećeri i potapše po ramenu. Da nađe opravdanje.

Nisam, zato što sam jednom u školi u februarsko vreme nacrtala najlepše srce. Sećam se da je učiteljica rekla da srce koje smo nacrtali može svašta da znači i da bude. I da na kraju krajeva, to srce može da bude organ. Onda nas je pitala da li možda znamo za šta sve postoje organi. Rekla sam da je srce organ za disanje. I svi su se smejali. Nisam tražila opravdanja za smeh.

Zato što sam jednom u februarsko vreme sav novac koji sam imala potrošila na kupovinu poklona za osobu koju sam volela. Baš za taj Dan zaljubljenih.

Zato što sam sledećeg februara sav novac potrošila na sladolede i čokoladice. Na sebe. Jer nisam imala nikog drugog da volim, niti je mene neko voleo.

Zato što sam jednog februara isto tako hejtovala i gužvu i mačke i obeležavanje nečega što se spaja sa ljubavlju, a zapravo je marketinški trik za prodaju svih crvenih i srcastih stvari. Konzumerizam. Prodaja zarad profita, a ne ljubavi.

Zato mislim da je svaki februar govorio umesto mene.

Za mene.

O onom unutra.

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.