Umetnik nije samo zvanje

Prilikom jednostavnog pomena zvanja, dobijamo onaj prikradajući osećaj egzistencijalne determinisanosti. Postavili smo sebe u zjapeću srž iskona, dopustivši čitavom sklopu, veličanstvenom spletu, sazvežđa i puteva da se rotira oko nas, kao ose, u neprekidnom ostvarenju individualne postojanosti.

Pitamo se, neretko, donosi li naše zvanje određenu dobrobit ljudima, koliko zapravo mi vredimo u ovom poretku, sistemu koji neprestano teče, mrzne, topi se i teče, iznova. To je ujedno i jedno od, onih, pitanja na koja imanentan odgovor nije postojan, moguć.

Razmatrajući ovu tematsku digresiju, gravitacija me besomučno povlači u samu nutrinu postavljenog pitanja: „Umetnik- zvanje ili nešto više?“

Naime, neophodnost definisanja pojmova zanimanja i zvanja, kamen je temeljac sa čijih se oštrih ivica uzdiže konstrukcija ove rasprave. Zanimanje jeste stanje koje opisuje naše delovanje u društvenoj gunguli, dok zvanje zastupa prefinjen pristup pojedinca hijerarhijskim odnosima ove metalne ere.

 

Salvador_Dali_blacksheep.rs

 

Potraga za odgovorom seže duboko u vremešne brazde starogrčkih osnivača lepih umetnosti, razgaljenih načinom komuniciranja sa transcendentnim. Zabrađeni virtuozi, vajari, tragičari, vekovima su gradili čitavu mašineriju izražavanja unutrašnjeg bića, eksploatisanja empirije i primene naklonosti. Umetnost je smatrana rafiniranom, božanskom, delatnošću onih koji su umeli spoznati dubinu vanvremenosti, obešenu o verige tvorca, nepojmljivu predstavu divinizma.

Kompozicija, slika, skulptura, manuskript, vekovima su smatrani načinom iskupljenja, oslikavanja unutrašnjih stanja i previranja neverbalnim izricanjem, očajničkim grcanjem, razjarenim i osornim vređanjem, revolucionarnim i buntovničkim inaćenjem. Velike umetnosti opisivane su kao čudotvoračke, volšebne, ratoborne izbavljačice iz parloga, umrtvljene marve, letargije. Bile su sve, sve, osim zvanje.

 

Kristina Milosavljevic blacksheep.rs

 

Oruđe, vešto skriveno u potkrovlju holokaustnih godina, izrodilo je dnevnike, čitavu povest umetnosti koja je služila u svrhe preživljavanja, održavanja duhovne celovitosti u svetu rasparčanom, orošenom krvlju umirućih. Upravo ova činjenica dokaz je sveprožimajuće vrednosti umetnika, entiteta koji nadilazi pojam zvanja, medija koji u terestrijalnom budi kosmičko. Stoga, zasluge odlaze mladoj Ani Frank, posthumnom laureatu ovog načela. Mnoge je neophodno navesti, veći broj njih izostaviti, pak, odlučio sam zadržati se na ovome.

Od čednih prapočetaka umetnosti dobijamo globalističku eksploziju onih čija je samouka, samoproklamujuća intuicija okupirala kanvase, hartije, muzičke uređaje, dozvolivši zvanje umetnika mnogima. Gotovo umiruća scena ovog načina izražavanja, oberučke prihvata prilive i raznolike primese, strpljivo kaskajući u potrazi.  Naime, sa određene tačke neophodno je začeti put ka višim ciljevima, nije li tako?

Stoga, odgovor kojim bih zaključio svoju elaboraciju postaje principijelno načelo mojih težnji u umetnosti. Želim postati pisac, jedan od onih pred čijim redovima dah zastaje, dok noć tiho odmiče zajažljivim koracima.

Odgovor glasi: Umetnik, način življenja, pomilovanja i opstajanja.

 

Autor: Marko Galić

Fotografije: wikimedia.org, Kristina Milosavljević, tumblr.rs

Nema komentara

Ostavi komentar