Ulicom osvajača

Hodala je ulicom, lagano poskakujući. Svakim korakom kao da se po malo vinula u nebo, među oblake koji su postepeno nestajali u noći.

Imala je kožne sandale, rimljanke, pa skoro da je hodala bosa. Mogla je da oseti svaku pukotinu i neravninu na starom, uglančanom kamenu. Bio je još uvek topao, iako se polako spuštala noć. Nebesko plavetnilo, preliveno poslednjim odbleskom sunčeve svetlosti, postalo je poput uljanog petroleja. Njena dugačka, karmin crvena suknja, satkana od bezbroj volana, plesala je sa njom. Duga tamna kosa joj je dosezala do sredine leđa, a jednom diskretnom šnalom je uhvatila par pramenova, otvarajući najradosniji osmeh i najsjajnije oči. Ljudi su se okretali na ulici za ovom lepoticom lakog koraka.

Ulične svetiljke bacale su žutu svetlost duž Ulice osvajača. Žamor glasova i zveckanje čaša se odbijao o stare fasade. Devojka zastade pred jednim ulazom, privučena zvukom gitare. Dopirao je iz kafane, a nežni tonovi su vezli i žuborili poput potočića.

U kafani je bilo nekoliko četvrtastih stolova, ispunjeni do poslednjeg mesta, a za šankom par ljudi. Devojka zastade na tren, a onda nastavi laganim korakom kroz kafanu. Našla je slobodno mesto za šankom i smesti se udobno.

– Čašu vina molim, Porto tavni! – poruči barmenu.

ulicom-osvajaca-blacksheep.rs

Pustila je prvi ukus vina da joj zasladi dušu. Okrenuta leđima ostatku kafane, zvuk gitare i crvena boja gustog Porto vina prenele su je u zelena polja vinograda – ona u kojima je odrasla. Mogla je da oseti toplo sunce koje je grejalo plodnu zemlju i topilo šećere u grozdovima vinove loze. Gitara je počela da ubrzava, a ona je trčala bosa po mekoj zemlji, sve brže i brže. Vinula se u visoko plavo nebo, kad je prenu muški glas:

– Gospođice, došli ste nam u oblaku opojnog mirisa ruža.

Ona se osvrnu i pogled joj se susretnu sa čovekom do nje. Bio je u zrelim godinama, prošarano sede guste kose i toplih smeđih očiju. Usta joj se razvukoše u širok osmeh koji nije mogla da suzdrži.

– Kažu da je život kao put posut laticama ruža i trnjem. – reče on duboko povlačeći dim cigarete.

– Na mom putu je bilo mnogo trnja. – odgovori ona značajno.

– Ali ste možda baš zato tako lepo i sazreli.

Njena usta se opet otvoriše u osmeh poput rascvetale ruže, pa reče:

– Da, konačno sam stigla do tog veličanstvenog, dugo čekanog ružičnjaka! – zadržala je osmeh na licu iako se čula nota gorčine u njenom glasu.

– Čini mi se da ste došli da nazdravite tom značajnom uspehu, zar ne? – zastade malo kako bi povukao jedan dim, a onda je još upita: Sami ili čekate nekog?

– Čekam nekoga ko neće doći.

– Zar ste tako sigurni da neće doći?

– Oh, da, itekako znam da neće doći!

– Kako to da onda čekate?

– Pretvaram se da će doći i da ćemo nazdraviti… Zamišljam šta bih mu sve ispričala. – reče ona osmehujući se.

– I, šta bi ste mu sada rekli?

Ona pogleda u plafon, zastade razmišljajući pa otpoče:

– Da me je na tom putu najviše zamorila sloboda!

On onda spusti pogled, klimajući glavom, a nagomilan pepeo sa vrha cigarete se strovalio na patos. Ona nastavi:

– Mogla sam da biram kuda ću, ali je ta samovolja postala zamorna.

– Neki put je lakše ići po datim uputstvima i ne razmišljajući previše, jel da?

– U svakodnevnici sloboda postaje kao neko breme. Počela sam da se preispitujem, na momente i posustajem.

On je posmatrao njen prodoran pogled; povuče još jedan dim, pa reče:

– A da ste imali vođu kog bi ste pratili, mislite li da bi ste tada pak poželeli sami da krčite put pred sobom i utabavate svoje staze?

Ona se uozbilji, zamisli pa reče:

– Onda nikada ne bih otkrila taj drugi, tajni prolaz, do moje uspavane duše. Osetila sam da se u meni nešto pokrenulo, nešto što se možda ne bi ni desilo da pre toga nisam dotakla dno.

– A ta osoba koju čekate…

– To je osoba koja me je podigla u visine. I da je to znao, bio bi zadovoljan sobom. Sigurna sam u to.

– Ipak, zašto mislite da neće doći da nazdravi sa Vama?

– To jednostavno nije moguće. Neki ljudi su prosto razdvojeni vreme – prostorom.

– Možda i zna… Možda oseća ovaj opojan miris ruža, – reče osmehnuvši se i zamahujući rukom i zahvatajući taj mirisni oblak oko nje, pa doda – verovatno je i on znao koliko je trnja moralo da se pređe.

– Da, to je sigurno znao. – reče ona tiho.

Čovek je pogleda, blago osmehnu i dignu čašu:

– Onda, nazdravimo!

Devojka se kucnu i klimnu glavom uz zadovoljan osmeh.

Ona je ispijala poslednji gutljaj vina, gustog i slatkog kao krv. Uživala je u mirisu koji je ispunjavao njenu dušu, koji je vinuo u oblake.

Kad je podigla pogled, čoveka do nje nije bilo. Ispario je poput oblaka dima. Spustila je praznu čašu na šank, a pogled joj je završio na časovniku na njenoj ruci i ugraviranoj posveti. Tog dana ga je dobila kao poklon od majke i oca, iako on više on nije bio među njima.

Gitara je razbuktano završila pesmu, uz pobedonosni poklič gitariste. Izašla je u mirisnu noć i krenula Ulicom osvajača poletnim korakom, dok su se volani njene crvene suknje nežno njihali poput latica ruža. Mogla je još da razmišlja o svojoj životnoj priči, ružama i trnju, ali je odlučila da se ipak samo neverovatno dobro proveseli!

Autorka: Senka Dobrić

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.