Uelbekov junak u svetu bez Boga (Proširenje područja borbe, Booka, 2015.)

Sa Uelbekom sam se srela čitajući njegov prvi roman Proširenje područja borbe (Booka, 2015.) Pre toga, o njemu sam znala vrlo malo, maltene ništa, ako se ne računa emotivna odbojnost koju sam stekla slučajno ugledavši njegovu fotografiju na korici jedne od knjiga i načuvši nešto o ciniku, nihilisti itd., a njima generalno prilazim s oprezom.

Međutim, posle nekoliko stranica već sam ga uvrstila u društvo mojih pisaca – sagovornika i to zbog glavnog junaka koji me je brzinski uvukao i ozračio svojim viđenjem sveta. Na moju veliku radost, u većini Uelbekovih romana glavni junak je sličan, tj. prosto varijacija junaka iz „Borbe“: visoko obrazovan čovek, neretko intelektualac koji zauzima priznatu poziciju u društvu, ali je u suštini samovoljni izopštenik iz društva koji svet komentariše i analizira iz pozicije posmatrača. Međutim, iako na odstojanju, junak poseduje vrlo osetljive senzore za besmislene i surove pojave u svetu, koje ga ranjavaju u mnogo većoj meri u odnosu na „igrače“ pristale na pravila društvene igre. Na njegovom primeru, mi vidimo razorno delovanje savremenog sveta na jedinku koja i dalje ima želju da se bori i da traži viši smisao života.

Ključan kod ovog junaka je izraziti antagonizam između „bivstvovanja u sebi i bivstvovanja u svetu“. Po njemu, svet je u potpunoj suprotnosti sa najbitnijim potrebama čoveka i sadržajima koji ga čine čovekom da se junak pita kako ljudi uopšte uspevaju da žive, ili pak, ako već nekako i žive „svi bi morali da budu nesrećni“.

Ko je spomenuti junak? U slučaju „Borbe“ u pitanju je tridesetogodišnji programer zaposlen u moćnoj IT kompaniji (dakle, na društvenom i ekonomskom planu, jedan od izabranih). Samac od pre dve godine, od kad je raskinuo dugogodišnju vezu, ali i inače neuspešan na ljubavnom planu (odnosno, na seksualnom planu u taboru poraženih). Popriličan usamljenik sklon depresiji koji u slobodno vreme piše „životinjsku fikciju“ koja mu predstavlja nekakvo zadovoljstvo, intimnu pomoć u orijetaciji po „životnoj magluštini“.

Prosirenje-podrucja-borbe-blacksheep.rs
Na početku knjige, junak (koji je ujedno i narator) upoznaje nas sa svojom poetikom govoreći da upravo čitamo autobiografski izbor sa filozofskim ciljem koji zahteva jezgrovito, sažeto i racionalno pripovedanje sa elementima sociološke studije. Baš takva proza će i uslediti, ali sa tendencijom, kako pripovedanje teče, da se ono kontroliše u mnogo manjoj meri nego što je to namera, pa vremenom postajemo svedoci sve očiglednijih znakova jednog iracionalnog i depresivnog stanja koje nam se na kraju ukazuje kao bespovratno.

Knjiga se stoga može čitati i kao detaljan prikaz razvoja jednog takvog stanja, tj. svih, i najsitnijih razloga, i spoljašnje i unutrašnje prirode, koji ga čine opravdanim, maltene neminovnim. Junak se protiv depresije bori na razne načine, razmišljajući o samoubistvu, ubistvu, otpočinjući lečenje kod psihijatra, a zatim u psihijatrijskoj ustanovi, ali jednog junskog dana, krenuvši na put vozom u zavičaj, definitivno je osetio da je trenutak „silaska sa uma“ neodoljivo blizu. Stigavši u planinske predele, duboko u šumi, na korak od lekovitih ardeških izvora, konstatuje: „Kožu doživljavam kao granicu, a spoljni svet kao rasulo. Utisak razdvajanja je potpun; od ovog časa biću zarobljen u samom sebi. Neće doći do tog uzvišenog spajanja; cilj života nije ostvaren. Dva sata su po podne.“

Zbog čega nam narator poručuje da je u savremenom svetu ludilo jedan od poslednjih autentičnih oblika postojanja? Ako se pažljivije pristupi analizi dela, postaje jasno da su svi likovi i događaji u romanu, uslovno rečeno, ilustracija dve društvene teorije koje se direktno nadovezuju: klasne diferencijacije na ekonomskom i seksualnom planu i poraznog efekta seksualnih sloboda na sposobnost čoveka da ostvari ljubav prema drugom čoveku. Jedna grupa likova ne može da ostvari svoju potrebu za ljubavlju zato što su u seksualnom smislu nepoželjni i stoga osuđeni na doživotnu samoću ili kupovinu jednokratnih zadovoljstava, dok druga grupa, po naratoru, dugogodišnjim jednokratnim seksualnim iskustvima nanose bespovratnu štetu svom biću jer postaju osiromašeni i nesposobni za idealizovano viđenje sveta koje je neophodno za sposobnost ljubavi. S druge strane, Bog, kao tvorac ovog sveta, u jednoj od „životinjskih fikcija“ biva predstavljen kao nepravedan i nemilosrdan uzgajivač stoke koji po sopstvenom nahođenju daje bolja ili lošija sledovanja.

Da li bi se onda moglo zaključiti da u svetu bez ljubavi i Boga koji je ljubav nema opravdanog oblika postojanja? Upućuje na to činjenica da se radnja romana odvija otprilike mesec dana pre Božića i Nove godine, koji simbolišu novo rođenje i novi početak, do kog ne dolazi. Ipak, do nečega simboličkog na Badnje veče ipak dolazi: spoznaje o očaju, koja nudi dve strategije izlaza – samoubistvo ili ludilo, za sve one koji sa proširenog područja borbe odlaze svesni, bilo poraza, bilo pravila igre, što je zapravo isto.

Autorka: Dunja Marinković

Fotografija: delfi.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.