U zemlji čuda

Kako bi svako malo dete pogrešno rasudilo o Alisinoj avanturi dok je propadala kroz veoma dubok „bunar“, ljudi bi pomislili da je čitav Kerolov roman napisan sa ciljem da bude jedna nezgrapna fikcija. Snažan prkos Aristotelovim principima doprineo je važnu esenciju čitavom romanu, čineći ga „vešto smišljenom besmislicom“.

“Zečja rupa je u početku vodila pravo napred, kao tunel, a zatim se naglo spuštala, tako naglo da Alisa uopšte nije imala vremena da pomisli da treba da se zaustavi, pa je tako počela da pada niz jedan vrlo dubok bunar.“

Rupa, tunel ili bunar?

Zečja rupa je najednom postala rupa bez kraja, za koju se ispostavilo da nije to što je naizgled bilo jednostavno, već veliki tunel koji je vodio iz Alisinog u svet Čuda. Otpor gravitaciji, snažnim silama koje vuku ka centru Zemlje, činio je njen pad zamornim uz mogućnost percepcije objekata koji su sastavni deo kuća, što je još više logično bacalo u vorteks besmisličarenja. Pad završava u jednom komadu, što je još jedan značajan element koji se protivi zdravom razumu. Mada, lišće koje je dočekala na dnu rupe bilo je i otirač u zemlju u kojoj sve neuobičajeno postaje u potpunosti uobičajeno, bez izuzetka. Zagonetke, prkošenja i nekonvencionalni  znakovi, nepoznati i neutvrđeni, u Zemlji Čuda postaju deo logičkog shvatanja njenih članova.

„Da poznaješ Vreme onako kako ga ja poznajem“, reče Šeširdžija, „ne bi za njega kazala da je ono nego on“.

„Ne znam šta hoćeš time da kažeš“, odgovori Alisa.

„Naravno da ne znaš!“, reče Šeširdžija i prezrivo zatrese glavom. „Smeo bih se zakleti da nisi nikad ni progovorila s Vremenom.“

alisa1-blacksheep.rs

Ono ili on, Vreme je Vreme!

Šeširdžijine reči krše sva pravila, kako logička tako i gramatička. Vreme, neispitana materija, je pojam koji označava prolaznost i nezaustavljivost u prostoru koji nas ograničava i van njega. Vreme je sled koji se u kontinuitetu prenosi kroz prostor i može biti beskonačno ili pak konačno. Temelji logike, pa i logika uopšte, ne sadrže vreme kao ovaploćenje koje je sposobno za manifest komunikacije. Šeširdžija pak, na subjektivnim osnovama, tvrdi da je pričao s Vremenom i da je Vreme on, a ne ono. Čajanka i zagonetke bez rešenja, Vreme kao entitet koji postoji na materijalnim, apstraktnim i fikcionim dužinama čitav prostor svrstavaju u nelogične okvire čije razmere rastu svakom novom sintagmom koja iskrsne preko stola. Aristotel je dao jasnu definiciju vremena kroz koju nije naznačio ništa slično Šeširdžijinoj tvrdnji, što čitavo poimanje Vremena u romanu svodi na paradoksalne osnove nečeg što se gradi na besmišlju njihovih razuma koji su ili videli više no iko ili živeli u zabludi toliko dubokoj, da joj se nije naziralo kraja.

Mogla bi da kažeš i da je: „Ja vidim ono što jedem!“ isto što i „Ja jedem ono što vidim!“

Očita greška!

Sve što jedemo mi možemo da vidimo. Znači li to da sve što vidimo mi obavezno i jedemo? Logički stavovi padaju u vodu praveći ogroman talas koji zapljuskuje obale na kojima vlada razum. Sve što jedemo mi uistinu možemo da vidimo, čulno opazimo. Ta činjenica pak ne važi za sve što mi vidimo. Zablude naviru izazivajući opštu konfuziju po pitanju  svesti o suštinskim karakteristikama nečega, našeg opravdanog verovanja, čineći nas podložnim Kerolovim zagonetkama koje nemaju smisleno rešenje. Ono što vidimo, mi ne moramo pojesti. Šeširdžija, koji opet sa uverenjem tvrdi, smatra svoje znanje sveobimnim ne prihvatajući opovrgavanje. Alisina mudrost leži u priznanju da ništa zapravo ne zna, što je bitno u njenom procesu kognicije. Na niz besmislica se nadovezuju Martovski Kunić svojom konstatacijom da: „Ja dobijem ono što volim!“ znači isto što i: „Ja volim ono što dobijem!“. Uz to dolazi i tvrdnja da: „Ja dišem kada spavam!“ znači isto što i „Ja spavam kada dišem!“. Sva tri navedena misaona suplementa poništavaju logičku determinisanost.

„Nažalost, ne mogu biti jasnija, gospođo,“ reče Alisa, „jer kao što vidite, ja nisam ja“

Igra identiteta

„Sve  što jeste, identično je sa samim sobom“. Aristotelova stavka na kojoj se bazira organon koji povezuje nauku sa filozofijom. Sam Kerol se, pišući svoje delo, poigravao ovim prvim i osnovnim, viševekovnim, principom. Alisa, svesna svog postojanja, tvrdi da to što gusenica vidi, nije ona.

„Ako jedeš s jedne strane, postaćeš viša, a sa druge strane, manja!“

Koje su to strane?

Još jedan apsurd koji je Kerol vešto iskoristio da zbuni čitaoce. Pečurka koja je, svojom morfologijom, okrugla biljka nije mogla imati strane. Poznata stavka modus ponendo ponens-a čini srž guseničine rečenice koja kazuje da ako pojede deo pečurke sa jedne od strana devojčica postaje viša ili obrnuto.

Želim da stavim do znanja da delo, svojom sadržinom, značajno krši logičke odrednice koje su zadate i ustaljene, ali i samim svojim apsurdima i nelogicizmima dovodi do kvalitetnog, sveopšteg, utiska vrednog analize i pažnje.

Autor: Galić Marko

Fotografije: alice-in-wonderland.net, weheartit.com

Nema komentara

Ostavi komentar