U tom zagrljaju sam manja od ptice

20. marta 2018.

Postoje ljudi koje ne umijem slušati, da istovremeno ne čujem njihovo srce. Ljude sa nježnim i velikim rukama, dovoljno širokim da grle sve izgubljeno u nama. Onda kada ne umijem da koraknem, dok posmatram jarke boje i nosim težak kofer na leđima. Dovoljno veliki da ponese sav jedan grad, puno stranica iz knjiga i maramica od uplakanih noći. U velikim izvorima suza, raste  vodopad koji ostavljaju bez daha oči jednog dječaka. U tom dječaku je rastao sav jedan svijet. Ispred njega se stvaralo milion zvijezda, od kojih je samo jedna ona koja nikada neće postati padalica. Nježna, daleka i beskrajna poput zamišljenog djeteta u parku.

Pred očima mi je velika ljuljaška. Plava kao nebo, dovoljno posebna da privuče napuštene ptice. Tiho posmatram kako se milion zvijezda kupa po nebu, tako što prosipaju sve ono što je suvišno za njih. Nestaje prašina, dok odbjegli sanjar spava na nekoj klupi u komšiluku. Posmatram svakodnevno ljudi dolaze, koriste tu ljuljašku i odlaze od nje. Nikad ne dođem dovoljno rano, da bih stigla na red. Mada svi govore da nije prilično  klipanu mojih godina da koristi tu ljuljašku. Tamo bih najljepše posmatrala zvijezde, zamišljala daljine i ukrasila sve te crteže od zvijezda. Zvijezde su se opet posvađale, neke su odlučile da padnu i ne krase isti dio svoda. Kažu da njihov posao nije da budu ulični fenjer na nebu. One bi bile sakrivene u nekim krajevima leda i hladnoće, gdje neće imati prostora da troše svoj sjaj.

ivana-lakic-blacksheep.rs.jpg1

Šta bi onda ostalo od njih?

Prazan prostor koji ne umije grijati nečije srce. Prostor bez kojeg uplašena djevojčica neće moći pronaći svoj put. Predalek, nedostižan i uvijek na korak do nje. Žut poput grejpa i limuna, da napomene na onu kiselost života. Lagan kao prašina na nečijim smeđim cipelama i dugim kaputima. Možda zato zvijezde traže, neke tuđe ali opet njihove zvijezde i s njima grade svod.  Polako u toj zvijezdi pronalaziš lik. Njeguješ oči, ruke i sve ono toplinom nahranjeno u biću. Odjednom stvoriš lik, lijep i savršen. Neko ko je tu, da te pridrži kad padneš, kaže da nije važno što nekad nisi baš uspješna. Dok se budu rušile planete, putevi i blatom obojeni obronci planina, neko te podržava, hrabri i voli sa svim tvojim lošim danima. Kad se gušiš u suzama, što ne možeš da mijenjaš neke stvari, pogledaš jednu fotografiju na zidu i prestaneš. Osjetiš da ti govori: “Šta te briga, imaš ti svoju majku koja te podržava.” Tad više nemaš snage da plačeš, kad stvari nisu na svom mjestu i ne brineš što vrijeme prolazi.  Zastaneš i misliš na sve one dragosti i miline u krajevima nečije duše. Tamo su rasle najljepše šume, stvarajući istovremeno kiseonik i tišinu. Rijeke su se polako povlačile, kiša je prestajala i vraćala svu vodu. Sunce  je bilo poput ruskog vojnika, uporno da zagrije istok. Nema veze što se galama ljudski bori sa tišinom, jer je danas bolje galamiti nego šaputati, osjetiš da je neko tu. Ko te hrabri, povlači naprijed poput nekog upornog psa koji se trudi da te izbavi iz požara.  Neko zbog koga plačem, svaki put kad odlazim. Pored koga želim da budem mala u najtoplijem zagrljaju. Sigurnija i vedrija od najljepše osunčanog dana i sigurna da ova podrška nikad neće prestati.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com