TUGA

Teški zvuk zvona na vratima. Poput dosadnog poštara što ne zna da potrefi prezime na poštanskom sandučiću. Ne mogu da ustanem. Toplo mi je, a prethodna noć mi je uvukla zimu u tijelo. Ne ustaje mi se iz kreveta, a želim otvoriti vrata. U kući nema nikoga, ne čujem glasove ni majke ni oca. Okrenem se na drugu stranu i navučem deku preko glave, ne bih li zanemarila upornog gosta pred vratima. Ne pomaže. Ustajem, teturam se do vrata. Usput, zapinjem o majicu sa poda s kojom sam zaspala u rukama, udišući njegov miris od sinoć. Pokušavam otvoriti vrata, ali sve tri brave su zaključane. A nikada nisu. Rukama ne mogu da naredim. Pokrećem ih, ali kao da nemaju kome da idu… Uspijevam otvoriti vrata, osjetim da neko stoji iza njih…Stojim, gledam, a usne ne mogu da naprave nijedan pokret. Čak ni onaj kojim bih ti pokazala koliko volim što te vidim.

–   Dobro jutro, čupava. Nedjelja je, rekle smo da ćemo zajedno na pijacu. Hajde, razbudi se. Ja sam se spremila, čekaću te da se obučeš. Hoću da te gledam dok se češljaš. Lijepa ti je kosa. Nikada je nemoj ošišati. Daj da je pomirišem. Obećala si da je nikada nećeš ošišati. Nećeš, je l’ da? Zašto mi ništa ne govoriš? Zašto ćutiš? Oblači se ti, ja ću malo da ti rovim po stvarima. Volim ovo tvoje malo skrovište. Mogu li uzeti nešto ako mi se svidi? Soba ti sva miriše na lavandu. Baš je bezveze bez snijega danas, je l’ da?  Sviđaju mi se ove naušnice, mogu li uzeti? Hajde, jesi li gotova? Azra, zašto stojiš tu na vratima i tako me gledaš? Zašto plačeš? Šta ti je? Dođi, zagrli me… Ne dam ja na tebe…

Budim se sa vriskom. U zgrčenom položaju sjedim na krevetu, sa glavom između nogu i čupam kosu. Mobitel kaže da je 07:30. Srce mi lupa kao da sam danima trčala, a nigdje nisam stigla. Mama ulazi u sobu, a tata za njom. Gledam ih u oboje i ne znam da joj odgovorim na pitanje. Ne umijem da izustim nijednu riječ. Ne umijem da zaustavim jecaj. Ne umijem sebi sebe da objasnim. Mama mi daje tabletu i vodu. Zaspala sam i probudila se u 10.

Olovan dan. Jedan od onih kada nijedan dio tebe ne reaguje, sem očiju. Jedan od onih dana kada ti je nevidljiva tačka jedino svjetlo koje vidiš. Poistovjećuješ se s njom, tako nepomičnom. U tišini pravim svoju prvu kafu. Ruke su mi tople i kao da sam tvoje u njima držala cijelu noć. Kao one noći kad sam posljednji put osjetila mekoću tvojih prstiju u mojim rukama. Kad su se tvoje jagodice igrale po mome dlanu. Pogledam se u ogledalo i vidim samo dva oka, natečena i prozirna. Uzimam četku za kosu i češljam je. Naglim pokretima, pa onda laganim. Naizmjenično. Mirišem je. Osjetim tvoje usne na njoj.

Januar je, osamnaesti. Siv, kišovit – usudio se da proguta svu bjelinu od prethodnih dana. Vjetar njiše kišu i baca je na prozore, a ja ne odustajem od svoga svakodnevnog rituala da jutarnje kafe pijem na balkonu. Bez obzira na godišnje doba. Razmišljam o tebi. Zašto život mora da bude okrutan? Zašto mora da nam uzima dio nas kada mi to ne želimo? Zašto sam osuđena na to da gubim one koje volim? Zašto moram da gledam suze dragih ljudi? Koliko još njih moram izgubiti i hoću li izdržati bol bola? Hoću li izdržati sebe? Hoću li ikada voljeti proljeće? Hoću li ikada sa nekim moći držati puhalicu u rukama i puhati u nju, zamišljajući želju, iako znam da se ona nikad neće ostvariti? Hoću li ikada moći dati ovo malo krila što mi je ostalo nekome, da bar to sačuva? Ili će i sa njega, malo pomalo, perje da otpadne?! Ne usuđujem se da tražim odgovore. Ne usuđujem se čak ni da napišem priču Ajki i Avdi, a rekla mi je da napišem. Dok smo ležale jedna pored druge, čula sam njen plač. Nisam se usuđivala da se okrenem i utješim je, jer ne znam ni sebe da utješim. Čula sam je kako kaže: Molim te napiši priču sa hepi endom. A kako, kada ni moja nema takav kraj. Ima samo kraj, a nisam htjela da se opraštam od tebe. Iako čovjek često čini samo ono što mora i pravda to svojim željama.

Izašla sam iz stana. Bez da sam rekla gdje idem. Kiša mi je dobro došla, da ujednačimo današnje raspoloženje. Otišla sam na pijacu. Stala sa na svaku tezgu i kupila ponešto. Usput sam stala ispred svakog izloga zatvorenih radnji i umjesto tebe svojim rukama dotakla mokro staklo svakog od njih. Uzela sam mandarinu, ogulila je, pojela i koricom protrljala ruke. Prstima sam prošla kroz kosu i dozvolila vjetru da ti donese miris. Došla sam kući i kese sa povrćem i voćem dala mami. Gledala je u mene i nije joj bilo jasno za šta će mi toliko povrće i voće. Ušla sam u sobu, otvorila prozor i vrisnula na nebo. Nije fer! Jebeno nije fer!!!

Ćutim o tebi, jer si ono nešto samo moje, nečujno za druge .

A grmi mi u žilama.

Ne brini, ja sam dobro…njegova ljubav me drži živom.

Autorka:  Azra Obuča

Fotografije: weheartit.com

1 Komentar
  • Pingback:Blacksheep.rs | Kad tata rešava ukrštene reči
    Objavljeno 09:11h, 27 oktobra Odgovori

    […] odupre velikom cunamiju tuge koji ga je uhvatio u svoj kovitlac. Ima li cunami kovitlac? Može li tuga da te iscentrifugira? Eto, o tome bi mislila svaki put kad bi pomislila na svog oca, tamo u svom […]

Ostavi komentar